Miodrag Bulatović, pisac kome je „literatura zamenila krvnu osvetu“, sa nepunih deset godina ostao je bez oca. To neutješno siroče u čijoj je nejakoj šaci ostalo pomiješano parčence kamena sa izdubljenjem iskidane nježne kože s dlana, kamenčić trajni žig – kojim se bjesomučno udarao po čelu zagledan u raspuklu lokvu krvi rođeno je 20. febuara 1930. godine u Okladima kod Bijelog Polja. U krvavoj rečici, u čijim je zamirućim damarima, nalik istanjenom prekinutom končiću oticao život, ležao je u samrtničkom ropcu Miodragov otac. Ustravljeno dijete u magnovenju je shvatilo da oca više nema, a da je onaj koji je bez riječi ubio i oca i njegovo djetinjstvo – Fjodor Arhipov, teča, muž njegove tetke. U neizmjernom jadu pod teretom ogromne nesreće negdje u nekom kutku djetetovog srca namah se rodila i odluka o osveti. Tako će dječak zapaliti tetkinu kuću, istovremeno shvativši da ga sam taj čin ne oslobađa i ne mnogo kasnije, njegova genijalnost odabraće čin osvete, najžešće i najpotpunije izvedene pomoću riječi. Tako će riječ Miodraga Bulatovića poprimiti osvetnička svojstva: žestoka, silovita, plahovita, britka, sarkastična, ironična, magična, karikaturalna, erotska, strasna riječ, demonska RIJEČ – riječ kojom će ne samo osvijetliti tačke sopstvene patnje i nesporazuma sa svijetom, već i svijet koji će goreti na lomači njegovih rečenica, u razgorelom plamenu priče i pričanja, iz čijeg će se matičnog jezgra iznova rađati u prosijavajućem obliku, u stanju koje i oslobađa i opominje.
Taj Miodragov teča, Fjodor Arhipov, kozak, belogardejac, svađalica i prznica, bio je oženjen njegovom tetkom sa kojom se često svađao i mirio, i upravo će zbog prekora koje mu je uputio Miodragov otac, bez ijedne riječi uperiti pušku i ispaliti dva metka. Potom je ponovo nanišanio u skamenjeno dijete – u Miodraga (Vuka kako ga je majka Milica od milošte, a i da ga sačuva od uroka, zvala) i... taj treći metak zaglavio se u cijevi.
Nedokučivo Zlo na samom početku života koje mu je usud darovao naseliće se u njegovim djelima, i on će sve do zadnjeg ispisanog retka pričati priču o krivici i grijehu, o svijetu opakom i naopakom, priču o zlu koje u krvavim mukama rađa novo zlo i tako sve do končine znanog svijeta i vidiljivih oblika. Izubijano siroče za prvu, zlim usudom darovanu ranu, u zbijenom nizu rana koje mu je život neštedimice darovao, obrelo se u jedinom svijetu u kome je moglo da bude sve to poželi i da učini sve što zamisli – u svijetu bogate imaginacije, u literaturi, koju je uspio da potčini i od nje sagradi vrhunsko djelo.
– Ja sam vratio sebe u zavičaj preko jezika i prvi put mislim da sam napisao čitave stranice u jeziku zavičaja, istovremeno ga dižući ismijavajući ga. Jer, i u narodnom shvatanju dramaturguje, zna se, za afirmaciju preko ismijavanja.(...)
To hudo siroče (kako ga je nazvao Rajko Petrov Nogo, takođe još jedno siroče u milosti srpskog jezika), u literaturi koja mu je darovala obilje radosnih trenutaka (uvažavanje, prevode djela na sijaset svjetskih jezika, uspjeh na međunarodnoj književnoj sceni, nagrade, putovanja... ljubav čitalaca), kao da je vascijelog svog života tragalo za očevim okriljem, za sigurnošću i osloncem koju je pružala stamena i čvrsta očeva ruka. Taj kućni stub sagradiće od svoje ljubavi njegova majka Milica. Hudo siroče će tek u književnosti pronaći ekvivalent srećnom životu i tek će mu književnost punom mjerom vratiti onaj dio ranog djetinjstva koji mu je bezmilosno oteo.
Miodrag Bulatović, poslije Andrića, naš najprevođeniji pisac, kome se divila ne samo književna Evropa već i cio svijet, umro je 15. marta 1991. godine u Igalu poslije infarkta. „E sad idem da legnem i na miru dočekam infarkt! To je ono uzeti želju, oprostiti se od jednog svijeta time što knjigu završavaš... Pjesnik je stravična gomila fosfora, jedna velika krlja! Vi je možete odalamiti, razbijati maljevima, polivati svakakvim vodama, a ona – svijetli!“
Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju.
Grumen zemlje iz pjesnikovog zavičaja na svježi grob položio je u ime zavičajnih pisaca Ljubisav Milićević.
Grumen u kome kao staro zlato zanavijek sjaje utisnute djetinje stope. Kao i rugalački podsmijeh neponovljivog pjesnika čije su slike zla u neprestanom dodiru sa dobrotom.
PIŠE:
MILICA KRALj
(KRAJ)

---