- Piše: dr Radomir Prelević

Pošto je taj dio priprema za pohod završen, trebalo je naći Kuče koji će noseći tursku zastavu pokazivati put turskoj vojsci, s obzirom da su Turci imali traumatično stogodišnje iskustvo sa kučkim bespućima (bojevi na Orljevu: 1688. godine zvano Malo Orljevo, 1738. godine zvano Velje Orljevo ili Debeli boj, i drugi veliki bojevi koji su bili kobni po tursku vojsku). U tu svrhu poželjno je bilo da ulogu predvodnika uzmu najugledniji Kuči, tj. najbolji junaci, kako bi i to bio faktor demoralizacije branilaca. O velikom značaju tog segmenta ratnog plana najrečitije govori činjenica da su za tu ulogu traženi najbolji kučki junaci, kao i to da je lično Mehmed-paša, kao glavnokomandujući, s njima pregovarao.
Kod Marka Miljanova imamo detaljnu i uzbudljivu interpretaciju glavnine Đuljinog razgovora sa Mehmed-pašom Bušatlijom, koji ovdje donosimo bez skraćivanja.
„Vezir skadarski doša je s vojskom u Zetu na kulu Begovića. Tu su mu došli dva oraovska junaka, Đulja Jovanov iz Podgrada i Iveza Vukov iz Kuti. Vezir je dava Đulji barjak da ide pred Turcima na Drekaloviće, no Đulja mu je reka:
– Ne dopušta mi pravoslavna vjera i čast junačka da vojujem protiv braće.
Poslije dužeg razgovora, vezir je spustio kroz prozor niza zid barjak i konopac, govoreći:
– Uzmi, Đulja, sad koje oćeš: barjak pred vojskom ili konopac na grlo!
Govoreći ovo, vezir je bio na prozor od povisoke kule Begovića, a Đulja među vojskom ulogorenom na polje oko kule.
Pošto ga je nagonio vezir da uzme barjak ili konopac, iskočio je Đulja između vojske i primio se na šticu povisoko namještenu za vješala, govoreći:
– Pomozi Bože, oću konopac na grlo, a ne barjak protivu braće!
Dodajući još: – Ostavljam moga svakoga na amanet Drekalovićima, a ja veselo mrem za nji! Metnuo je namčicu na grlo.
Vezir mu je opet reka:
– Uzmi, Đulja, carsko znamenje, a makni konopac s grla, da ti ne miču šticu ispod nogu!
Đulja je odgovorio, smiješeći se, podrugljivo:
– Ja ću, pašo, to učinit sam da se ne muče tvoji Turci! – pa je tresnuo nogom i štica se prevrnula, a on osta viseći”.
U nastavku, Marko Miljanov pripovijeda kako je potom skadarski vezir ponudio Đuljinom ratnom drugu, Ivezi Vukovu iste uslove, ali je Iveza odabrao da slijedi Đuljin podvig i stao pod vješala. Njega je spasio poturčeni rođak koji je imao upliv kod podgoričkog paše Osmanagića. Iveza je zatim preživio strašnu prvu tursku poharu Kuča koja je uslijedila narednih dana, a živio je do 1884. godine.
Agonalni postupak Đulje Jovanova, a zatim i Iveze Vukova, ostavili su snažan utisak na sve prisutne, što Marko Miljanov opisuje ovako: „Mnogo se priča da je turska i arbanaška vojska govorila i čudila se kako srpski junaci veselo idu u smrt, a viša i’ tuga spopada kad se od nje izbave! Ovo je i veliki stra u tursku vojsku ulilo, i govorili su da se zaludu na Kuče vojuje, znajući kako tamo vojske ginu, i gledajući kako ovi rado u smrt idu. Ovaj stra je poplašio cijelu vojsku, te su mnogi govorili da se natrag vraću, i Bog zna oće li se iko vratit iz toga prokletoga krša”.
Narodna pjesma opjevala je nenadmašni podvig Đulje Jovanova Milića, što ilustruju sledeći stihovi koji slijede onima koji opisuju vezirovo zadovoljstvo uspjehom koji je postigao podmićivanjem u Kučima:
Po ovom se vezir oveseli,/ Pa doziva Đulju Oraovca/ Da mu dade kol‘ko oće para/ I pred vojskom šaren alaj- barjak,/ Ko god vidi, svak da mu zavidi,/ I da ide pred carevom vosjkom/ Da udari na Drekaloviće./ Ne šće Đulja kupit se za blago,/ Nego reče carevom veziru:/ „ Ne mogu ti blago prifatiti,/ Niti barjak pred vojskom nositi,/Nit se srpski izdajnik nazvati,/ No sam radij’ danas poginuti”.//
Opet vezir Đulji govoraše:
„Uzmi, Đulja, carevo znamenje,/ Služi caru nećeš se kajati,/ Dati ću ti blaga ka kamenja/ I svetoga dara iz sultana”.//
Đulja na to odvrati veziru:
„Što budališ, skadarski veziru?/ Ka cijeli Stambol da mi dadeš,/ Izdajnik se ja neću nazvati,/ Nit ću sebe tako ocrniti,/ I Srbinu takav primjer dati,/ Tragu mome ukor ostaviti,/ Da ga kore i svi da mu zbore/ I da mi ga prijekorom more”./ Na Đulju se vezir naljutio,/ Objesi ga na tanki konopac,/ Kod bijele kule Begovića,/Nasred Zete u selo Mahalu.//
Đulju je nadživio sin Joko, koji, međutim, nije imao muških potomaka, te se, po kučkom običaju, kaže da je Đuljina kuća ugašena. Ali, njegov primjer žrtvovanja za spasenje zajednice je živ i vječito prisutan, o njemu se uči u školama. Uspomenu na Đulju Jovanova čuva i ulica koja se zove njegovim imenom, a koja vodi od Podgorice prema Kučima kroz Masline i Doljane. Na Ulicu Đulje Jovanova nastavlja se Ulica Iveze Vukova.
Narodna poezija, kroz stihove Hadži Radovana Bećirovića pronosi slavu Đulje Jovanova Milića kad među istočnike slobode crnogorske ubraja:
„... I Milića Đulju Orahovca/ Jel’ boljega bilo Crnogorca!
(NASTAVIĆE SE)