- Piše: dr Radomir Prelević

Najbliži rođak Đulje Jovanova bio je Đeka Đurov Milić, koji je živio u drugoj polovini XVIII vijeka i prvoj poloviini devetnaestog vijeka. Đeka Đurov imao je petoro djece: sinove Stojana i Raša i kćeri Boriku, Ljubicu i Zagorku. Stojan i Rašo bili su oficiri i obojica su se preselili u Vojvodinu, gdje i danas žive njihovi potomci. Ljubica i Zagorka su udate u Koće i to Ljubica za Hasa Nuculovića, a Zagorka za Doka Maraševića i od njih postoji brojno potomstvo. Borika je bila udata za Miljana Jankova Popovića na Medunu, pa je ostala poznata kao Borika Miljanova, jer se u Kučima žena nakon udaje ne kazuje više po ocu nego po mužu.
Borika je rodila dva sina: Marka (1833) i Radonju (1838). Radonja je poginuo u boju s Turcima 1856. godine u svojoj devetnaestoj godini, a Marko je postao još za života legendarna ličnost i od njega je ostalo brojno potomstvo. Sudeći po vremenu rađanja djece i uzimajući u obzir običaj iz toga vremena u Kučima da se djevojke obično udaju oko osamnaeste godine života, možemo pretpostaviti da je Borika rođena oko 1815. godine.
Boriku je odlikovala kako fizička ljepota, tako i pamet i razboritost, pa se za ženu koja bi se istakla svojim vrlinama i plemenitošću govorilo „ka’ Borika Miljanova”. Iz zapisa Marka Miljanova vidi se da je on bio veoma ponosan na svoju majku, pa se može pretpostaviti da je Borika doprinijela razvoju onih komponenti njegove ličnosti koje su ga kasnije proslavile.
Za vrijeme turske okupacije Kuča od 1456. do 1876. godine stalno su se smjenjivali periodi ratovanja i mirenja, tako da su Kuči bili neprekidno u ratnom stanju s Turcima. Zanimljiv je istorijski podatak da su za tih četiri stotine i dvadeset godina turske okupacije gotovo polovinu toga vremena – stotinu sedamdeset i dvije godine – Kuči držali grad Medun, kao glavno vojno utvrđenje i sjedište, pod svojom vlašću. Tokom cijelog tog surovog ratnog stanja i kod Kuča i kod Turaka bio je na snazi pravni običaj o nepovredivosti fizičkog integriteta žena i djece. Smatralo se, naime, da namjerni prekršaj toga pravila donosi počiniocu vječitu sramotu pred savremenicima i grehotu pred Bogom. To je omogućavalo ženama znatnu slobodu kretanja, što su one obilato koristile. Tako, one su bile jedine koje su svojim muževima i braći na položaju nosile redovno hranu (tain), odjeću, pa čak i municiju i oružje. Pri tome su, nerijetko, prolazile kroz nezamislive opasnosti, pa čak i kroz turske položaje, čvrsto uvjerene da će biti poštovano pravilo o nepovredivosti žena. (I sam pisac ovih redova slušao je svoju baku kako je svakih nedjelju dana nosila tain svome bratu Luki Dmitrovu Drekaloviću sa Orahova na Taraboš iznad Skadra za vrijeme Prvog balkanskog rata).
Ovu slobodu kretanja u doba rata žene su često koristile i za obavljanje čisto vojničkih zadataka kao što je izviđanje neprijatelja ili doturanje municije i oružja svojima, a bilo je slučajeva i da žene učestvuju u borbama. Najbolji primjer za takvo djelovanje žena daje nam upravo Borika Miljanova, o čemu govori zapis u djelu „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi”. Tu se opisuje Kučko-turski rat od 1847. godine, koji je izbio zbog odbijanja Kuča da napadnu susjedne Pipere, pa je skadarski vezir prvo podmićivanjem „poličio Kuče od vojvode Toma...” a onda podigao svoju vojsku na Kuče. Vojvoda Marko Miljanova dalje piše:
„Ljubav Tomova i vezirova nije mlogo trajala, no su se posvadili, i vezir mu oduzeo vojvodstvo i da ga Bracanu Đurovu. Njemu ispane za rukom, te poliči sve Kuče od vojvode Toma bez Popovića, Ljakovića i Fundinjana. Pošto je to učinio, opravio je vojsku na Vrbicu i Fundinu da i’ plijene i opale. Pred tom vojskom bio je Ali-beg Lekić, koji je Zetom sudio i mlogo puta vojsku predvodio. Turci su ovako razredili vojsku: Arbaniju su po noći sakrili u Grob-Suku, da ugrabi stoku i pastire, a onadar druga vojska turska da staše, te da zapali i poara Fundinu. No kako je bio običaj da pastiri onođen đe se boje od tajnoga udarca šilju žene, da obidu položaj i mjesta, đe se mogu vojske neprijateljske skrit, tako i ovoga puta žene su našle vojsku krivenu, koja, kad je viđela da su je pastiri opazili, digne se i otide na Šuplji kami, đe se ostala vojska bila ulogorila. Otolen krene jedan dio vojske da popali i porobi Fundinu, misleći da će lasno to učinjet, jer se ne boje od drugije Kuča, ka što su se prije bojali. I tako su podagnali pastire vrbičke i Fundinjane do sela Fundeskije...”
(NASTAVIĆE SE)