- PIŠE: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

Čini se da smrt knjige u papirnom obliku, dakle smrt štampe i Gutembergove ere, a sa njom i svih onih sitnih književničkih radosti koje nose miris hartije i lijepo urađenih korica, pa i nemoć knjige da mijenja svijet kao ranije, toliko ne prestravljuju samog pisca koliko smrt čitaoca. Ni biološka smrt, na koju je većina velikana od pera s prezrenjem znala gledati ne može toliko uspaničiti pisca kao trenutak u kome on sa pustog ostrva posmatra davljenje sopstvene publike (ma bila ona samo i potencijalna).
Svi oni koji se danas bave knjigom, makar i površno (koliko god to nestručno i rogobatno zvučalo), mogu se podijeliti u dva po snazi prilično ravnopravna tabora. Jedan je onaj koji glasno brani tezu da danas svi pišu, a slabo ko čita; dok drugi zauzima stav da je oduvijek bilo tako, te da se broj istinskih čitalaca, pravih poznavalaca književnosti nikada nije ni povećavao, niti smanjivao, već da je uvijek bio u izvijesnoj konstanti, rezervisan za one malobrojne. Uz uvažavanje oba gledišta, koja po svoj prilici mogu biti tumačena kao „opšta istina” koja je naizgled lako dokaziva, od neizmjerne je važnosti konstatovati da je čitanje uopšte, odnosno kultura čitanja, danas skrajnuta sa mjesta koje bi joj po pravilu moralo biti zagarantovano. U vremnu u kom živimo istinski čitalac više nije u žiži interesovanja. Rekli bi da se trenutno izgubio, da možda iščekuje pogodan trenutak da odnekud uskoči, ali se i ta iluzija brzo raspršila kada je njegovu rolu preuzeo običan imitator koji, stvarajući iluziju čitanja, umiruje vanjštinu i poručuje joj da se ne brine i ne razmišlja. Više je koji su precizno importovani u taj mehanizam koji nipošto ne treba shvatati kao neku teoriju zavjere, već kao sistem koji je jednostavno porodio samog imitatora.
Bez svih tih faktora, kojima ćemo se nadalje nešto detaljnije pozabaviti, imitator ne bi mogao zamijeniti čitaoca.
Krenimo, naizgled, od posljedice: pisac bez publike ne postoji. Smrću čitaoca pisac je osuđen na mučan nestanak, uz mnogo patnje i poniženja. Svo ovo današnje dodvoravanje čitaocu samo svjedoči o tome kako se sa nekog od književnih brda već nazire filmska pojava smrti, koja bezglavo galopira ostavljajući za sobom bljutave misli, sijući pustoš bestselera, identičnih top lista i pošasti u vidu onih „svih koji pišu” ni za koga, a ti „svi” (www.onogost.me, 2.6.2016) množe se iz časa u čas. Interesantno primjećuje prof. dr Žarko Paić kada kaže da „osim nekoliko prekretnih autora, sve drugo je ‚igra staklenih perli‘, estetski pogon jedne industrije fikcije koja je potrebna suvremenom čitatelju onoliko koliko turske melodramatske sapunice i američke serije o patološkom kriminalu narcističkoga društva spektakla. Ne treba ništa zaustavljati. Neka svatko misli svojom glavom i piše protiv sebe! Svi danas pišu, a malo njih misli.” (A. Ćuković)
Teza da je danas više „pisaca” nego istinskih čitalaca, izgleda istinito. Svaka promiskuitetna osoba našla je za umjesno da rasprostre pred društvo pouke iz sopstvene riznice. Ali, ono što plaši jesu podaci koji ukazuju da je čitanost takve produkcije ogromna, iako to nije nikakva novost. Najopštije govoreći o kulturi čitanja mi ne možemo ignorisati ni takvu produkciju jer je ona realnost (i uvijek je bila), ali se možemo zapitati zašto se neki zdraviji odnos između takve vrste čitanja i „istinskog čitanja”, koje mu je, uslovno, u najmanju ruku suprotstavljeno, blago rečeno deformisao. Odgovor svakako leži, uz uvažavanje svih onih svakodnevnih izgovora i opravdanja, u poremećenom sistemu vrijednosti. Kažu „knjiga je skupa”, ali opet proda se pet i više izdanja nekog trivijalnog štiva, a Dostojevski se dijeli uz kupljenu knjigu ili po nekoj više nego pristupačnoj cijeni. Kažu „savremeno doba u stvari odvlači ljude od knjige”. Opet se vratimo istom primjeru: robijaš, političar, starleta... i postavimo pitanje – od kakve knjige? Ili, pak, kažu „savremene tehnologije su uništile knjigu”, ili „ugrožen je institut slobodnog vremena”... Za kakva čitanja slobodno vrijeme nije prepreka? Za kakva čitanja internet nije prepreka, već blagodet? Zašto ne postavimo sljedeće pitanje: „U redu, ako su uslovi isti i za ‚jedno‘ i za ‚drugo‘ čitanje, u čemu je onda stvar?” Ili možda nijesu?
(NASTAVIĆE SE)