- Piše: Dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Pažnja se stoga i usredsređuje na figuru i režija osjeća da je to zapravo samo jedno Ijudsko stanje duha do kraja opredmećeno. Ukoliko ono bude okruženo afektivnijom situacijom i superiornošću samog reditelja, utoliko će prije doći do željene eksplozije, uz napomenu da se sve to ne čini samo zato da bi figura bila obezvrijeđena ili ponižena, već radi čežnje za izgubljenom harmonijom u ovom svijetu. Zbog toga se transformacije izvode u nekoliko slojeva, pa čak i u više faza, tokom samog filma. Treba podsjetiti da su u ovom tkanju veoma važne reakcije i promjene koje zapažamo u drugim materijalima, posebno u boji i funkciji pozadine. Rediteljski zahvat je počeo na površini, ali se istovremeno nastavio sa produbljivanjem sadržaja kako bi se i unutar ove prazne konstrukcije pojavio izvor umjetničke istine.
Zato se komično prelama kroz dramatično, dok ne zazvuči sasvim tragično. Pobuna koju neočekivano izvodi figura upravo je akt one naslućene i potisnute slobode protiv nužnosti i otuđenosti svijeta i vjerovanje da je moguće ponovo zadobiti jedinstvo, pa makar i po cijenu samouništenja.
Jedan od najupečatljivijih portreta otuđenja u savremenim velegradima sredine prošlog vijeka ostvaren je u filmu „Mala kronika“ 1963, ostvarenju koje se uz Kristlovog „Don Kihota“ (1961) broji u najizrazitije primjere modernističkog pristupa u opusu Zagrebačke škole. Vrijedi posebno istaknuti i „Tifusare“ (1963), eksperimantalnu „slikovnicu“ nastalu po motivima poeme Jure Kaštelana, film koji se zasigurno ne broji među najkompletnija ili najujednačenija Mimičina ostvarenja, ali je pun zanimljivih rješenja i začudnih minijatura. Mimica oblikuje svoje figure takođe bez volumena, plošno, opet zajednička antidiznijevska pozicija u odnosu na iluziju trodimenzionalnosti tijela i likova, ali iz drugog razloga nego što je to činio veliki Dušan Vukotić. Mimica oblikuje svoj kadar složenom grafičkom strukturom, stvarajući atmosferu tamnim uzavrelim bojama i izražavajući stalno izvjesnu zakočenost.
Dakle, on prati unutrašnju sputanost pokreta u krajnjoj misaonoj konsekvenci ovisnost i povezanost svake vanjske akcije s unutrašnjim ograničenjima i preprekama čovjekove ličnosti. Autor u tom svijetu logično oblikuje sve elemente kao krute, neelastične plohe, opterećene u likovnom sadržaju – ne u negativnom smislu, kao što su i bića koja one apostrofiraju, opterećena morama. Prostor u pozadini gradi Mimica sistematskim promjenama planova, boje, rastvaranjem njenog pigmenta i otvaranjem širokih kolorističkih bezdana, pri čemu likovni elementi opet postaju rječiti nosioci tragičnog doživljaja. Tako Mimica dobija složenu, strukturalnu kompoziciju prostora: slažući jedan iza drugog planove boje, on postepeno osvaja dubinu da bi tako naglasio bezdanu pustoš koja tu vlada, dok mu likovi u svom plošnom, mehaničkom pomjeranju ostaju vezani za prvi plan.
Od sredine šezdesetih, Mimica je sve više posvećen igranom filmu, da bi mu se početkom sedamdesetih sasvim okrenuo. Međutim, ni igrani film nije zadržao njegov interes puno duže, već je svoju redateljsku karijeru okončao relativno rano filmom „Banović Strahinja“ iz 1981, sa Draganom Nikolićem (Kesedži Alija) i Frankom Nerom (Banović Strahinja) u glavnim ulogama.
(KRAJ)