- Autor: Zlatko Minić

Zamislite opštinu u kojoj se sprovodi ozbiljna javna rasprava o tome da li će kafići raditi do 23 sata ili do ponoći, da li će se organizovati koncert za doček Nove godine i kog pjevača bi građani na dočeku željeli da slušaju, ili rasprava o tome kako će se rasporediti novac iz budžeta namijenjen investicijama u tom mjestu?! Pa se još na vrijeme objavljuju nacrti akata o kojima će se javno raspravljati, kao i svi podnijeti predlozi i obrazloženja zbog čega su odbijeni ili prihvaćeni. Divota, zar ne?
A ta opština ili grad se nalazi u državi u kojoj se ne organizuje javna rasprava, na primjer, o zakonu kojim se direktoru Bezbjednosno-informativne agencije daju ogromna diskreciona ovlašćenja, pa se zakon pošalje na razmatranje i usvajanje po hitnom postupku, iako je razlog za hitnost nastupio prije 17 mjeseci, a usvoji se nakon dodatnih osam i po mjeseci. Ili se izmjene zakona iz oblasti odbrane razmatraju na tronedjeljnoj javnoj raspravi, u izvještaju o raspravi se u jednoj rečenici nabroje oblasti na koje su iznijete primjedbe, a iz obrazloženja predloga zakona saznamo samo da su razmotrene sve pisane i usmene primjedbe, sugestije i predlozi, i da su “primjedbe koje su prihvaćene unijete u tekst predloga zakona”.
Pomenuta opština u kojoj cvjeta hiljadu javnih rasprava može da organizuje sve pobrojano jer „želi da se približi građanima” ili, da uprostimo i budemo iskreni, jer su političari prepoznali da bi im transparentnost mogla donijeti neke političke poene. S druge strane, opština mora da organizuje sve pobrojano, ili bar dio toga, jer će je na to obavezivati statut, kad ga uskladi sa najnovijim izmjenama Zakona o lokalnoj samoupravi, kao i drugi akti koje je donijela ili će donijeti ako je to predvidjela svojim antikorupcijskim planom ili planom integriteta.
Ministarstva i Vladu takođe obavezuje zakon – Zakon o državnoj upravi, ali je Vlada tu onaj kadija koji odlučuje da li su kriterijumi da se javna rasprava organizuje zadovoljeni. I ako se rasprava organizuje, ništa je ne obavezuje da objavi kakvi su predlozi pristigli i zašto ih je odbila.
Ovaj nesklad između prava i obaveza lokalne i centralnih vlasti, nesklad između procesa decentralizacije i prakse koncentrisanja moći, po zakonu i mimo zakona, u jednom centru, samo je mala kockica u tragičnom i grotesknom mozaiku koji bi trebalo da bude država. Pravna država.
Dobro nam je znano šta imamo umjesto pravne države, kakvo je stanje u praksi, kakve smo sve nenormalnosti i nezakonitosti prihvatili kao sasvim uobičajene, regularne. Možemo da se zabavljamo klasifikujući otvoreno kršenje propisa (na primjer izbor jednog člana Odbora Agencije za borbu protiv korupcije, da se zadržim na mom užem polju interesovanja), zaobilaženje donošenja odluka (o izboru direktora agencije), ili donošenje odluka u sasvim novoj i originalnoj proceduri – “na inicijativu predsjednika‘‘ (fontane, praznici, spomenici, bulevari, stanovi, povećanje plata).
U državi u kojoj na dnevni red parlamenta ne dolaze građanske inicijative, Zakonom o lokalnoj samoupravi se uređuje kako će se otvarati javna rasprava na lokalnom nivou na inicijativu građana, u skladu sa Zakonom o građanskoj inicijativi.
U tako uređenoj državi, dok po tabloidima bjesni rat za očuvanje, ako ne sjevera Kosova, a ono bar Sandžaka, dok se dijalog Tači-Vučić nastavlja u Briselu, možda bi bilo neprimjereno pitati šta se desilo, ne sa građanskim inicijativama, već sa još jednom predsjednikovom inicijativom – famoznim unutrašnjim dijalogom o Kosovu. U režimskim medijima načitali smo se i naslušali starih fraza, detalja o logističkoj podršci dijalogu, ali nijesmo saznali da li je postojala neka čvrsta forma, pravni okvir, kada će i kakvi zaključci biti predstavljeni, predlozi uobličeni, a stav organizatora dijaloga (ko god to bio – predsjednik lično, Vlada Srbije, parlament kao najviše tijelo) u vezi sa predlozima objavljen. Da ne pominjemo da se ne zna ni kakav je stav o tome svih pomenutih – predsjednika, Vlade, Skupštine.
Ne znamo ni šta je sa inicijativom za usvajanje deklaracije koja će spasiti ćirilicu, istoriju, kulturu, tradiciju i geografiju Srba sa obje strane Drine i iz svih drugih država na zemaljskom šaru. Najavljivana je za kraj 2017, pa za Sretenje 2018. Saznali smo da je nacrt gotov i od tada ni riječi. Ni u unutrašnjem dijalogu, ni u dijalogu Vučić-Dodik.
Jasno je da su sve te inicijative i dijalozi samo fingiranje procedura, samo fasada i privid države, instant zamjene za institucije. Jer živimo u sistemu u kojem, kad ti neko objašnjava da je uveo neku pozitivnu stvar (obaveznu javnu raspravu o investicionom dijelu budžeta, građansku inicijativu za javne rasprave), da je postavio jednu ciglu na gradilištu pravne države, možeš biti siguran da je to iskoristio da buldožerom, bez fantomke, u po bijela dana, sruši nekoliko zidova na drugom kraju tog gradilišta.Peščanik.net