- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Neki jugoslovenski idealisti su se zalagali za ujedinjenje pisma i jezika, pa su Miroslav Krleža i Tin Ujević pisali ekavicom, ali je taj idealizam kasnije iščezao. Srpske političke partije nijesu prihvatale ideju o odricanju od ćirilice zarad jedinstvenog latiničnog pisma, već su smatrale da oba pisma treba da postoje ravnopravno i uporedo. U književnim i političkim časopisima, posebno u prvoj deceniji Jugoslavije, vladao je duh tolerancije, pa su tekstovi objavljivani na onom jeziku na kojem ih je sastavio autor, bez „prevođenja“ i mijenjanja pisma. Kako su nacionalni sukobi postajali sve jači, tako su stavovi oko jezika bili sve više nepremostivi. Mogućnosti za jezičku toleranciju bilo je sve manje. Snage koje su u Hrvatskoj propagirale čistotu hrvatskog jezika i odstranjivanje uticaja sa strane, nijesu bile za potcjenjivanje. Rudolf Horvat je objavio u „Slobodnom domu“ 1922. niz tekstova kojima je počeo jezički rat sa ciljem čišćenja hrvatskog jezika od srbizama. Stvaranjem Banovine Hrvatske posebno je rastao animozitet prema ekavici, ćirilici i srpskim terminima. U zapadnim krajevima države istaknute su optužbe o „srbizaciji hrvatskog jezika i kulture“, uz sve agresivnije istrajavanje na nasilnom razbijanju srpskohrvatskog književnog jezika. Sredinom tridesetih godina hrvatski intelektualci okupljeni oko univerzitetskog društva „Matija Gubec“ smatrali su da se hrvatski jezik mora očuvati od „različitih loših uticaja“, kao faktor hrvatske narodne kulture. Osnovano je društvo „Hrvatski jezik“ i pokrenut istoimeni časopis. Zatvaranju nacionalne granice i netrpeljivosti prema uticajima sa strane naročito je doprinosila knjiga Petra Guberine i Krune Krstića „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“ iz 1940. Oni su nastojali da nađu „lingvističke dokaze“ za postojanje hrvatskog književnog jezika i zahtijevali borbu protiv svega što je dolazilo sa srpske strane. U knjizi je bilo isključivosti i netrpeljivosti, a autore su inspirisali neki od ideologa ustaškog pokreta. Cilj pisaca je bio ostvarivanje kulturne integracije Hrvata putem jezika i jezička asimilacija „muslimana Hrvata“. Srbi su poistovjećeni samo sa ekavcima i time je od srpskog nacionalnog bića otiman onaj dio koji je govorio jekavskim narječjem. Oko 130 strana knjige čini rečnik u kome su date hrvatske zamjene ili tumačenja za srpske riječi, uz objašnjenje da je autore vodila želja „da uklonimo iz hrvatskog književnog jezika njemu tuđe riječi, koje su poslednjih godina raznim putovima počele prodirati s istočnih strana u naše škole, urede, knjige, novine, a po njimi i u svakidašnji govor“. Na osnovama te knjige tokom NDH zabranjena je ćirilica, formiran Hrvatski državni ured za jezik, osnovano Povjerenstvo za hrvatski jezik, njegovu čistotu i pravopis, a „odmak od srpskog i čišćenje hrvatskoga od srbizama bili su osnovna tema ustaške jezičke politike“. Neki od ovih stavova biće veoma slični stavovima pojedinih hrvatskih lingvista tokom jezičkih rasprava sredinom šezdesetih godina 20. vijeka.
U socijalističkoj Jugoslaviji vlast je ustanovila načelo ravnopravnosti jezika i pisma naroda Jugoslavije, ali je u praksi bilo nemoguće dosljedno sprovesti to načelo. U svakodnevnom životu državna administracija je uglavnom obavljana na srpskohrvatskom (hrvatskosrpskom) jeziku i latinicom. Dok su se političari bavili ustavnim i formalnim stranama ravnopravnosti jezika i pisma, dovodeći do apsurda pokušaje da to načelo sprovedu u život, posebno u godinama slabljenja savezne države i jačanja republičkih centara i nacionalizama, lingvisti su, često iz nacionalnih, a ne iz stručnih pobuda, pokretali pitanje jezika.
Inicijativom Matice srpske 1954. grupa lingvista i pisaca u Novom Sadu postigla je Novosadski dogovor kojim je propisano da Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik – srpskohrvatski (hrvatskosrpski), uz ravnopravnost izgovora i pisama. U praksi je bilo više sporova oko tumačenja odredaba usaglašenih u Novom Sadu nego zajedničkog rada na primjeni dogovorenog. Snaženje dezintegracionih procesa u Jugoslaviji, porast međunacionalnih tenzija, jačanje nacionalizma i teze grupe hrvatskih lingvista da u srpskohrvatskom jeziku postoje zapadna i istočna „varijanta“, pri čemu je zapadna ugrožena zbog „unitarizma“ koji je favorizovao istočnu „varijantu“, išli su sredinom šezdesetih godina 20. vijeka ruku pod ruku. Stavove koje su godinama zastupali u stručnim časopisima i u štampi, hrvatski intelektualci su pretočili u „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, koja je u cjelosti objavljena u „Telegramu“ 17. marta 1967. Ispod nje su stajali potpisi 18 najznačajnijih ustanova kulture i nauke Hrvatske. U najvažnijim zahtjevima tog dokumenta traženo je odvajanje hrvatskog i srpskog jezika i zahtijevano da nastavnici, službenici i javni radnici u zvaničnoj upotrebi koriste jezik sredine u kojoj rade, bez obzira na svoje porijeklo, što bi značilo da bi svi stanovnci Hrvatske, bez obzira na nacionalnost, službeno morali koristiti samo hrvatski jezik.
(NASTAVIĆE SE)