-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Političkom vrhu je u vrijeme eskalacije sukoba oko jezika već bilo jasno da privredna reforma, pokrenuta 1965, neće dati očekivane rezultate. Želja je bila da privredne organizacije u većoj mjeri raspolažu sredstvima i da porast ličnih dohodaka bude obezbijeđen smanjenim investicijama i većom produktivnošću rada. U stvarnosti se vlast borila sa problemima nezaposlenosti, nelikvidnosti, zastarjelih kapaciteta i skupe proizvodnje i političkim omeđivanjem republičkih ekonomija. Pozitivni efekti reforme na položaj poljoprivrede bili su veoma kratkotrajni. Republička rukovodstva su bila zavađena oko sudbine saveznog finansijskog kapitala i saveznih investicija. Vrh SK Hrvatske je neriješene ekonomske probleme i političku krizu koristio kao motiv za insistiranje na tezi o ekonomskom iskorišćavanju Hrvatske.
Rukovodstvo SKJ je u drugoj polovini šezdesetih priznavalo da je doktrina po kojoj je revolucijom riješeno nacionalno pitanje bila zabluda. Međunacionalni sukobi su bili sve više javni i sve opasniji po jedinstvo i funkcionisanje države. Nacionalno orjentisani srpski intelektualci su isticanjem sve težeg položaja Srba na Kosovu i Metohiji, brigom za položaj Srba van matične republike, neslaganjem sa stvaranjem crnogorske nacije i kritikom ustavnih promjena pružali otpor zvaničnoj partijskoj politici. Veličanje nacionalnih simbola iz prošlosti u srpskoj javnosti takođe je izazivalo podozrenje vlasti i predstavljalo oblik prodiranja srpskih nacionalnih osjećanja u javnost. Među srpskim javnim radnicima bilo je dosta onih koji su smatrali da ne treba prećutati nijedan nacionalistički izazov iz Hrvatske. Na sjednici CK SK Srbije maja 1968. iz Partije su isključeni Dobrica Ćosić i Jovan Marjanović, zbog stava o nacionalnim odnosima i politici SK prema nacionalizmu. Marjanović je iskazao brigu za položaj Srba van Srbije, kritikovao je „birokratski nacionalizam“ i zatvaranje republičkih privreda, sužavanje tržišta, usporavanje integracionih procesa, isticanje teze o „nacionalnim ekonomijama“ itd. Posebno je kritikovao ponašanje albanskih kadrova sa Kosova i Metohije koji su se više brinuli za autonomna prava i isticanje nacionalnih simbola nego zbog povlačenja Srba i Crnogoraca, posebno njihove inteligencije, iz pokrajine. Ćosić je upozoravao na težak položaj Srba na Kosovu i Metohiji, njihovo zastrašivanje i ugroženost, potiskivanje sa radnih mjesta, neravnopravnost pred sudovima, iseljavanje itd. Za razliku od Hrvatske, srpsko političko rukovodstvo se nije pridružilo talasu nacionalizma. Nastojalo je da sredstvima političke borbe postigne da SK bude vodeća snaga u društvu, vjerujući da je takvo opredjeljenje primjereno okolnostima poslije pada Rankovića. Albanski nacionalizam na Kosovu i Metohiji je prerastao u separatizam i manifestovao se demonstracijama 1968, i represijama nad manjinskim Srbima i Crnogorcima, koji su pod pritiskom u sve većem broju napuštali tu pokrajinu Srbije. Žalbe na obespravljenost lako su se pretvarale u politički zahtjev za sedmom republikom u Jugoslaviji. Hrvatski nacionalizam, nesputan od hrvatskog političkog rukovodstva, nesmetano je jačao i često osvajao prostor u javnosti. Nacionalizam nije bio izraz djelovanja pojedinih intelektualaca, već je snažno uporište imao u brojnim institucijama, poput Matice hrvatske, Matice iseljenika, Društva književnika Hrvatske i dr. I oni koji su bili javno kritikovani i politički osuđeni zbog nacionalističkih stavova, poput Franje Tuđmana, nastavili su da zagovaraju svoje ideje. [...]
Međunacionalni odnosi u Jugoslaviji dodatno su se zaoštrili u martu 1967, a povod je bio „jezičko pitanje“. Sastavljanjem dokumenata o jeziku hrvatski i srpski intelektualci stavili su ga u sam vrh političkih pitanja. Ovo pitanje je i do tada bilo prisutno u javnosti, ali je tada postalo jedna od osnovnih preokupacija vlasti.
Grupa hrvatskih intelektualaca se usprotivila Novosadskom dogovoru iz 1954. o jedinstvenom jeziku, usvojivši i objavivši 17. marta 1967. u štampi „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. U njoj su sadržani stavovi koje su prethodnih godina već iznosili hrvatski lingvisti, ali sada u radikalnoj formi i sa jasnim političkim i nacionalnim ciljem. Teze o razlikama unutar srpskohrvatskog jezika i njegova podjela na „varijante“ izvedene su do kraja – „varijante“ su pretvorene u posebne jezike. Iza dokumenta su stale vodeće hrvatske institucije kulture, na čelu sa Maticom hrvatskom i Društvom književnika Hrvatske, a podržao ga je i znatno doprinio njegovom usvajanju i Miroslav Krleža. Bio je to nastavak i do tada najradikalniji vid iskazivanja nezadovoljstva hrvatske strane Novosadskim dogovorom. I više od toga, tim dokumentom je otvarano ne samo hrvatsko pitanje u Jugoslaviji već i pitanje položaja Srba u Hrvatskoj. Jasna Dragović Soso zaključuje da je „Deklaracijom“ inaugurisan hrvatski nacionalni pokret koji će dovesti do „hrvatskog proljeća“ 1971, a Nik Miler zapaža da je Novosadski dogovor bio važan za Srbe u BiH i Hrvatskoj, jer je bio zaštita od mogućnosti da budu primorani da govore jezikom koji bi se zvao hrvatskim, što je veoma važno za ljude koji su tokom Drugog svjetskog rata bili izloženi genocidu u NDH.
(NASTAVIĆE SE)