-Piše: Magda Peternek

Bila sam nedavno u Parizu, ne da vidim Mona Lizu, jer pravo da vam kažem nijesam opčinjena tim remek-djelom. Možda mnogi misle da bih jednostavno morala biti, ali njen izraz lica u meni ne budi baš nikakvu emociju. Ali zato Pariz, taj grad svjetlosti, koji s punim pravom i sjajem nosi taj epitet, ispunjava baš svaki dio mog bića. Onima koji bi htjeli da mi prekinu užitak i da me spotaknu opaskom kako mogu da volim državu koja je učestvovala u NATO bombardovanju SRJ, predlažem da ne pokušavaju, jer im neće uspjeti. Ako ipak budu uporni, vratiću im istom mjerom, pa ih upitati- a kako vi možete da volite i da živite u državi koja je prva priznala nezavisnost Kosova? E, pa da se ne bismo upuštali u bespotrebne provokacije, ja ću nastaviti da pišem ono što sam naumila.
Naime, Pariz, grad prije svega dostojanstven u svojoj bogatoj i velelepnoj arhitekturi i tradiciji. Privržen svojoj vrhunskoj i nepreglednoj kulturi. Postojan i nepokolebljiv u svom nacionalnom biću, gajeći istovremeno i nesebično odnose sa čitavim svijetom. Otvoren kao knjiga, širokog osmijeha i velikih, vedrih očiju. Grad, koji bi trebalo svima da bude primjer kako se živi i kako se radi. Otići i uvjeriti se u ove moje riječi zaista vrijedi, jer čovjek mora širiti vidike da bi bio svjestan u kojim uslovima živi, i da mora učestvovati u promjenama nabolje. Kategorično odbijanje čak i bilo kakvog pokušaja promjene neće donijeti ništa dobro. Neupućenost i neznanje, ili još gore isključivo odbijanje susreta sa drugim i različitim nacijama i kulturama, ravno je totalnom odustajanju od života.
Vrlo sam svjesna da veliki broj našeg stanovništva nema finansijskih mogućnosti da otputuje, a da oni koji imaju neće iz ’’principa’’, bolje reći iz suludog inata. Upravo pitanje zašto je to tako može biti bar mali pomak u promjeni svijesti. Upravo nas je sistem dugogodišnje destrukcije i unutrašnjeg nacionalnog razaranja doveo u stanje apatije i besmisla. Zavladala je ravnodušnost i totalnom anestezijom uspavala nacionalnu svijest. S druge strane, svako istjeruje neku svoju pravdu, svako bi da ima neko svoje pravo prvenstva. A iza svakog takvog čina, stoji samo lični poraz. U ovakvom stanju ljudi ne shvataju šalu, ne osjećaju radost, ne umiju spontano da se nasmiju, njihova mimika je surovo ozbiljna ili namrgođena. Upadljivo je da ljudi na ulicama više ne govore glasno, nema uličnog žamora,nema uobičajene gradske vreve, čak ni kada su ulice pune, nema zvižduka, nema spontanosti.
Da se za trenutak vratim na ulice Pariza i primijetim da u punim kafeima i restoranima apsolutno niko ne koristi mobilni telefon. Muzika se ne pušta, svi veselo i vedro razgovaraju. Redovi za kulturna dešavanja su nepregledni, ulice blistaju, ljubaznost je način komunikacije. Opet čujem one što mi upadaju u riječ, pa kažu- ma, nemoj, lako je njima, kad imaju uređenu i stabilnu državu, uređen sistem i platu od tri do pet hiljada eura. Bez dlake na jeziku ću uzvratiti pitanjem- a zašto se onda vi, tako pametni, ne borite za takav sistem i za takvu državu? Zašto čitav svoj život glasate za one što vas ponižavaju i ne daju pošteno ni da dišete? Zašto volite da budete žrtve sopstvenog života? Zašto mrzite i gazite po svemu što nije ušlo pod vašu prćiju prizemnih i primitivnih misli? Evo, daću vam odgovor- kada ne postoji slobodan čovjek, kada ne postoji građanin kao politički subjekat, ne mogu se uspostaviti zajednička volja ili opšta sloboda kao demokratske vrijednosti. Nacionalizam koji je u svojoj euforičnosti, surovosti i militantnosti prešao u šovinizam, nažalost, nije zgasnuo. Nesposobnost za empatiju i nedostatak emocionalne i moralne inteligencije uvijek obezbjeđuju potencijale za mržnju, za njeno kruženje. Ako se ta ’’sposobnost’’ još i usavršava, onda ljubav ostaje bespomoćni vapaj.
Zato, dragi moji, za početak je važno shvatiti da se mora napraviti prvi korak, ako se misli negdje stići. Bez njega nam nema svjetlijeg puta. Ja sam na tom putu. I ja i moj bič, jer svako odustajanje je kič.

(Autorka je pjesnikinja)