- Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Naprotiv, ta bomba ima aktivno prisustvo u ovoj situaciji i bez nje sve te male igre ne bi mogle da dobiju ono dejstvo koje imaju u ovakvom aranžmanu. Njihova se subjektivnost pretvara u činjenice koje ukazuju na užasavajuću stvarnost. Utisci su jasni i osjećanja dostižu dramski kvalitet, pa je i ovo samopokazivanje čovjeka više u domenu doživljaja nego racionalne rasprave. Njegovi junaci ovu situaciju nisu sami izabrali, pa je, prema tome, i ne mogu smatrati svojom. Kada bi se sve svelo na racionalni kontakt između Lucijana, Štefana i bombe, teško da bi ostali u domenu moderno koncipirane tragičnosti. Ovako, i ti nesrećni junaci dolaze u priliku da moraju da se suoče sa sobom na način koji možda ne žele ili koji neprekidno potiskuju u sebi kako bi mogli da opstanu i pod ovakvim uslovima. To je užasavajuće stanje, ali i ohrabrenje, pa iluzije nisu nikakvi simboli već nužnost i objektivnost bez koje se ne može.
To samootkrivanje se potencira i saznanjem da je Štefan arhitekta, a Lucijan mašinski inženjer i da su obojica cjelokupnim svojim shvatanjima i bićem bili čvrsto vezani za realnost i trezvenije posmatranje onog što se zbiva oko njih.
Pretnar ih psihološki istražuje i svodi na objektivnost, pa se drama u samom izrazu sve više kompletira i intenzivira. Novi podsticaj za ovu igru je i u dolasku sobarice Lizete, mlade Francuskinje, takođe internirke, dodijeljene na službu tom ostarelom, zaslužnom i potisnutom generalu. Uz sav rizik, vratila se u vilu da bi pokupila odlikovanja do kojih je generalu veoma stalo. Nije iznenađena što ih vidi na zatvorenicima. Pritom je karakteristična i primjedba Lucijana koji kaže Štefanu da djevojka uopšte nije svjesna kako su oni teško i krvavo došli do tih odlikovanja. Međutim, Lizeta se ne povlači i pristaje na ovu igru iz koje je vjerovatniji izlazak u smrt nego slobodu. Njenim reakcijama Pretnar nastoji da izađe iz protivrječnosti koje su vidljive, tako da djevojka postaje pojam granice koja smrt odvaja od života, ono što im je potrebno da bi se osjećali kao ljudi, da bi nadvladali ovako deprimirajuće stanje i shvatili da se mora pokušati spasenje ako zaista žele da iziđu iz tog kruga beznađa. U tome ima dosta poetičnosti, koja potiskuje sumornost i naglašava potrebu da se čovjek do kraja bori za svoj ljudski identitet i život. Kako je sve očiglednije da ovih pet minuta raja ne može da traje vječno, ovo suočavanje sa situacijom ih dovodi u dilemu – da li se predati očajanju ili pokušati ono što je nemoguće – da se izvuku iz opkoljene vile koja im izgleda kao zamak iz snova? Ide im naruku što je jedan od stražara dobroćudni Bečlija Gajbel, pa ga nije teško razoružati. To očigledno nije dovoljno pa se Štefan i Lucijan nalaze u dilemi da li ga ubiti ili ne.
Kod njega su našli dinamitni patron kojeg je lako privezati sa zapaljivim fitiljom uz bombu, a zatim i pokušati bjekstvo do skloništa. Prije nego što se to dogodi, slijedi scena u kojoj je bilo dosta rasprava. Razoružan i bespomoćni čovjek sve više postaje sam svjestan situacije u kojoj se nalazi i počinje da naglašava da je on tek mobilisan portir, koji nije kriv za njihovu situaciju.
Zar i on nije uvučen u rat koji nije njegov!? Lucijanu i Štefanu to nije dovoljno, pa ga optužujući više ubjeđuju da shvati da je i sam i te kako kriv, kao što su krivi i oni i Lizeta. To je trenutak u kome oni eksplicitno izlažu svoje teze iz kojih proizlazi da su krivi oni što se ne bore isto tako kao i oni koji neće da se bore ili ne mogu da se bore.
(Nastaviće se)