-Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Pažljivim pregledom lako je utvrditi da nije moguće izvesti njenu demontažu, pa ona postaje sve više prisutan pojam koji nam pomaže da se ovi ljudi, svedeni na svoju suštinu, i sami na izvjestan način definišu. Lucijan i Štefan mogu o stvarnosti i slobodi samo da sanjaju kao o nečem što je daleko izvan njih i što im odavno ne pripada. Otud je za njih bomba sinonim onih drugih koji ih sprečavaju da budu ljudi.
Pomiriti se s tim veoma je teško, pa u toj apsurdnosti pokušavaju, makar i za kratko, da u svoju svijest vrate sjećanje na pravi život i da se u razdražujućem i ciničnom raspoloženju ponašaju kao ljudi kojima sve ovo pripada. Unutrašnju tjeskobu Lucijan i Štefan pretvaraju u
svojih pet minuta raja i zabavljaju se običnim stvarima. Prepuštaju se zadovoljstvima, vesele, kupaju, a zatim prave scenu sa generalovim odlikovanjima. Jedan drugog ritualno nagrađuju za pasji život koji još uvijek živi vode, za drugarstvo koje pokazuju jedan prema drugom u ovim trenucima beznađa ili dugog ćutanja, dok se ne otkrije njihova prava situacija, odnosno, beznadežan slučaj sa tom velikom bombom.
U toj dvosmislenoj igri, punoj cinizma i tragične distance prema životu, ima izvanrednih rediteljskih zapažanja i označavanja reakcija. Život je sveden na njegov fundamentalni okvir i zatvorenici, lišeni svih drugih mogućnosti, upućeni jedan na drugog, pokazuju Ijudsku nepokornost i nepristajanje na poraz ni u smrti. Pretnar je toliko lucidan i nadahnut da se situacija ne svodi na ogoljele filozofske primjese već se, naprotiv, sa iznošenjem tih elementarnih reakcija u prisustvu bombe kao nečeg drugog i zastrašujućeg dobija punoća kadrova i plastičnost cijele scene i sekvence koja predstavlja jednu od najfascinantnijih u cijelom filmu.
Međutim, ona je izazivala i mnoge sporove. Nije li to deskripcija izvjesnih pojednostavljenih konstatacija uzetih iz filozofije egzistencijalizma ili još određenije – treba li u svemu tome vidjeti tek samo recidiv onog što je tako briljantno iznosio Žan Pol Sartr u svojim dramskim tekstovima.
Pretnar je smatrao da ne postoje nikakvi razlozi da se on na ovakav način ne bavi egzistencijalnim problemima čovjeka i nasilja. Svoj film je i koncipirao različito od onog što je viđeno u većini filmova koji se bave na bilo koji način tematikom rata, straha, borbe ili otpora. Lišivši se deklarativnosti i parola, on je tu borbu protiv nasilja vidio i kao redukciju realističke forme na njene bitne fenomenološke znakove. Njemu je posebno bilo stalo da Lucijan i Štefan shvate i sami ko su i šta su i da kroz sopstvenu situaciju definišu i tu realnost nasilja nad čovjekom. Da u svemu tome imaju vrijednost i najtananije reakcije i igre, pokazuje niz prizora. Oblačenje generalovog fraka, kupanje, sjedenje u skupom i lijepom namještaju, služenje pićem iz luksuznih čaša, hod po tepisima i drugi detalji iskazuju tragičnu potrebu Lucijana i Štefana da na neki način izađu iz kruga smrti da bi se i sami vratili životu kome su nekad pripadali. Tako komponovan film, uz male redukcije uvodnih scena i još ponekog kadra, navodi na utisak da je riječ o jednoj zatvorenoj formi koja bi po svemu pripadala više teatru ili televizijskoj drami nego filmu. Pretnar je u ovoj priči o pet minuta raja u beznađu, koji čini krug smrti, vidio kao pojam u kome se nijednog trenutka ne krije njegova intencionalnost.

(NASTAVIĆE SE)