-Piše: Budo Simonović

Za kraj ove storije o vajaru Miju Mijuškoviću evo još nekoliko ocjena i zapažanja poznatih autoriteta u oblasti likovne umjetnosti o djelu ovog samosvojnog umjetnika, „monaha (eremita, pustinjaka) – kako ga naziva pisac Mirko Kovač – zavjetovanog skulptorskom Redu i posvećenog iznalaženju one forme koja bi mu pružila potpunu slobodu kao što je slobodan njegov život...umjetnika čija je vrlina jednostavnost koja isključuje svaku zlobu i dvoličnost, a ističe namjere, iskrenost govora i čestitost srca”.
Treba odmah naglasiti da su sve te ocjene izdržale sud vremena i da ih je Mijušković u međuvremenu stotinama novih djela, malo je reći, opravdao i potvrdio. Tako je, recimo, nesumnjivo zapažanje Zdravka Vučinića da „vrijednost Mijuškovićervih skulptura ne proizlazi iz nekih određenih kanona; one su prvenstveno izraz oplemenjenog osjećanja života koje crpe snagu iz autentičnog poimanja prirode.”
– Ne znam kojom mjernom jedinicom bih mjerio količinu i intenzitet kreativne strasti Mija Mijuškovića. Ta strast nije ni povremena ni privremena – kaže Sreto Bošnjak, „Kameni portreti Mija Mijuškovića, animalni i ljudski u isto vrijeme, nose karakter, emociju, stav, a u njegovim skulpturama osjećamo dihotomiju krhkog, poroznog bića prirode i jednako prisnu čvrstinu, stamenu odlučnost, toplo-hladnu taktilnost, baš kao što je i sam satkan od najmekšeg senzitivnog materijala i onog dijamantske tvrdoće, tvrdoglave upornosti i strastvene, žestine stvaranja” – veli o Mijuškovićevom djelu istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka dr Anastazija Miranović.
Čini se ipak da je Nikola Kusovac, čovjek od nesumnjivog i toliko puta potvrđenog autoriteta u oblasti likovne umjetnosti, ponajbolje, i to još prije 40 godina, osjetio ljepotu, zanimljivost umjetničkog postupka i vrhunske domete Mija Mijuškovića:
– Mijuškovićevo djelo svjedoči da je riječ o umjetniku s nesvakidašnjim poetskim osjećanjem za skulpturu...
Devedesetih godina prošlog vijeka skulpture Mija Mijuškovića vidio je i Bernard Matamera, poznati afrički vajar, jeda od utemeljivača u svijetu poznatog, priznatog i afirmisanog umjetničkog pokreta pod imenom „Šona skulptura”. On je u jednom razgovoru za Zabavni magazin 1996. godine, pored ostalog, rekao i ovo:
– Vidio sam radove Henrija Mura, kad sam boravio u Evropi. Zanimljive su mu skulpture. Ali, kad sam vidio vajarska djela jednog umjetnika iz Jugoslavije, zove se Mijo.... Bio sam prvo u Titogradu, pa sam onda prošao kroz Danilovgrad i otišao u onaj grad u kojem se pravi pivo. Mijo živi tamo, odatle je on. On je najbolji. Bolji je vajar od Henrija Mura!
Može se kome učiniti da u ovoj priči o vajaru Miju Mijuškoviću ima možda i pretjerivanja. Kao odgovor na to, evo zapisa jednog visokog sjevernokorejskog državnog zvaničnika, koji je, kad je svojevremeno posjetio Mijuškovića i vidio njegovo djelo, umjesto komentara, na parčetu daske, istočnjački mudro napisao korejsku poslovicu: „Bolje jednom vidjeti nego sto puta čuti...”(Kraj)

Mali princ

U nizu strukovnih i državnih nagrada i priznanja, Miju Mijuškoviću je posebno draga plaketa grada Subotice za izuzetan doprinos uglednom Internacionalnom festivalu dječjeg teatra, koji u ovom gradu traje već bezmalo 20 godina, a njegov zaštitni znak, glavna nagrada je Mijuškovićeva skulptura Mali princ.

Lubarda u vajarstvu

Po mišljenju poznatog vajara, akademika Pavla Pejovića, „po posvećenosti radu i po kreativnosti,Mijo Mijušković je bio i ostao apostol vajarstva”.
– Mijo je, znaće se to kad-tad, ravan Lubardi u slikarstvu – smatra Pero Radović, televizijski stvaralac i publicista lirske ruke, snažno podržavajući one koji ovog „pjesnika kamenog neba Crne Gore”, kako nazivaju Mijuškovića, upoređuju sa Petrom Lubardom, nenadmašnim „pjesnikom kamenog mora Crne Gore” u slikarstvu.

On i Vojo Stanić

Zanimljivo je da je urednik poznatog francuskog časopisa „Nacional geografic”, svojevremeno iz plejade velikih crnogorskih likovnih umjetnika odabrao slikara Voja Stanića i vajara Mija Mijuškovića.