-Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Branko Bauer – rođen je 1921. godine u Dubrovniku. U Zagrebu je jedno vrijeme studirao veterinu, da bi se zatim sasvim opredijelio za film. Napravio je više kratkih igranih filmova, a za neke od njih je dobio najviša priznanja na festivalima jugoslovenskog igranog filma u Puli.
Režirao je i nekoliko televizijskih serija koje ulaze u red najznačajnijih ostvarenja jugoslovenske televizije. Salaš u Malom Ritu, Zimovanje u Jakobsfeldu, 1975. godine, Boško Buha, 1978. godine itd. Istovremeno sa režijom bavio se i pisanjem scenarija. Autorski tandem Arsen Diklić i Branko Bauer pojavio se sa filmom „Milijuni na otoku”. Ovaj njihov prvijenac bio je privlačan tek u pojedinim scenama, izvjesni likovi imali su neposrednosti, ali su se u cjelini gubili polet, zanos i ritam. Tek nagovještene vrijednosti, međutim, podstakle su ova dva kreativca – scenaristu i reditelja, da tematiku vezanu za djecu iskazuju i kroz svijet odraslih. Željeli su da svojim motivima i izrazom budu prisutniji u domaćoj kinematografiji. Već sredinom tih pedesetih godina svima je postalo jasno da film kao sve dinamičniji izraz teže podnosi stegu određenih šablona i predrasuda – tražilo se nešto novo i zanimljivije, bez ograničenja u saznanju i djelovanju. U autorskom odnosu prema materiji filma često se polazilo od pretpostavke da je njegova tematika određena takozvanom objektivnom stvarnošću. Diklić i Bauer su napravili jedan od tih sudbonosnih koraka i približili se filmu kakav zaista želimo.
Ideja filma „Ne okreći se, sine” temelji se na nastojanju ustaša da djecu ljudi koje su ubile ili zatvorile „prevaspitaju” u raznim vojnim domovima, da od njih naprave ustaše, neprijatelje vlastitog naroda. U filmu inženjer Novak (Bert Sotlar) uspijeva pobjeći iz vagona voza kojim je prebacivan iz jednog koncentracionog logora u drugi i dolazi u predgrađe Zagreba, želeći vidjeti što je s njegovom porodicom i zajedno se s njom prebaciti na oslobođenu teritoriju. Ne nalazi nikoga od porodice. Od prijateljice saznaje da mu je policija sina smjestila u dom ustaške mladeži. Novak nastoji naći vezu s ilegalcima. Otkriva da je njegova prijateljica (Lila Andres) postala ljubavnica njemačkog oficira. Odlazi drugom prijatelju (Mladen Hanzlovski), ali on je postao ustaša, pa ga i prijavljuje policiji. Novak bježi pred potjerom...
Za Diklića i Bauera je bilo osnovno da dođu do sadržaja u kome će rat biti poistovjećen sa čovjekom i njegovom ličnom sudbinom.U filmu „Ne okreći se, sine” to je značilo da se o ratu ne raspravlja više kroz opšte meditacije ili poznata i konvencionalna rješenja, već da je to društveni ali i duboko lični problem svakog pojedinca, bez obzira na kojoj se strani nalazio. To ih je rasterećivalo mnogih obzira, pa su smogli da se neposrednije uključe u sve one suprotnosti na kojima počiva i vrijeme kojim je film omeđen. Realizacijom filma „Ne okreći se, sine” Branka Bauera bila je to deseta godina postojanja Jadran filma, a deveta godina kako radi na igranom filmu. Što su značili ovi filmovi? Ovim filmom se potvrdivala orijentacija ukupne jugoslovenske kinematografije prema traganju za novim vrstama ratnog filma, daleko od epskih evokacija, a mnogo bliže ljudima i pojedinačnim sudbinama.NASTAVIĆE SE
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.