-Priredio: Mr Veselin Drljević
Za razliku od drugih bivših jugoslovenskih republika, Crna Gora je odabrala model privatizacije prema kojem prvo treba da se okonča proces svojinske transformacije, jer naš Ustav ne poznaje postojanje društvene svojine. Nakon što Agencija za procjenu vrijednosti utvrdi vrijednost firme, kreće se u promjenu vlasništva. Prema crnogoskom modelu, struktura vlasništva izgledala bi ovako: 30% vrijednosti firme mogu da kupe radnici, za 10 % vrijednosti svog preduzeća dobijaju besplatne dionice, dok je 60 %, dakle, vaćinski kapital firme, odlazi društvenim fondovima za razvoj, zapošljavanje i penzijski fond. (Slovenija se opredijelila za model u kojem većinski dio kapitala pripada zaposlenima. Hrvatska sprovodi kontrolisanu privatizaciju, kroz podržavanje, a Mekedonija primjenjuje koncept koji je najviše nalik saveznom zakonodavstvu bivše SFRJ iz paketa reformi Ante Markovića. U Srbiji je 90-ih godina bio aktuelan stav da u privatizaciju ne treba ići prebrzo, jer je to kompleksan proces, koji se ne završava preko noći.)
Crnogorski model privatizacije je, ubrzo, kompromitovan i kriminalizovan do te mjere da je to izazvalo izlazak radnika na ulice. Najkarakterističniji primjeri nezadovoljstva bili su oni koje su ispoljilji zaposleni u KAP-u, „Radoju Dakiću”, „Boksitima”, bjelopoljskoj fabrici „Rada”… Kriminalizacija u privatizacionim procesima uzela je toliko maha, pa su se prije raspisanog tendera za promjenu vlasništva već unaprijed znali kupci. To su obično bili domaći i strani tajkuni, umreženi u piramidu vlasti.
Sudbina takvih procesa nije zaobišla ni kolašinska preduzeća. Dezintegrisani su glavni privredni subjekti, nosioci dotadašnjeg razvoja opštine Kolašin – ŠIK „Tara” i „Veletrgovina”. Dezintegracijom tih preduzeća po OOUR-ima konstituisano je više preduzeća. To je omogućilo „planerima” i nosiocima privatizacionih procesa da lakše privatizuju i otkupe privredne jedinice bivših preduzeća. Bez transparentnosti i argumentovanih dokaza, selektivnom primjenom propisa, sprovedene su zakonske odredbe postupka. Sve je to bilo formalno potkrijepljeno odlukama nadležnih organa – od izbora strateškog parnera, pa sve do programiranog stečaja. Da bi se izbjegao otpor, postupak je sprovođen pod izgovorom prevazilaženja finansijskih problam u preduzećima i izmirivanja obaveza prema radnicima i povjeriocima iz stečajne mase. Ispalata zaostalih plata, doprinosa i otpremnina za radnike koji su stekli uslove za penziju bila je, navodno, glavni razlog za preduzimanje tih mjera. Takvi potezi bili su dodatno potkrijepljeni obećanjem da će, gdje god postoje uslovi, pokušati da se sačuva zdrava supstanca preduzeća i da se nastavi proizvodni proces. Brzo se pokazalo da su obećanja jedno, a realnost drugo. U većini kolašinskih preduzeća uništena su i rashodovana osnova sredstva, izuzimajući turizam i ugostiteljstvo, kojima rukovodi strani „strateški partneri”, odbrani po ukusu vlasodržaca.
Pojedini privatizacioni postupci bili su bezočni i surovi u tolikoj mjeri da su, pored interesa radnika, ugrozili i interes šire društvene zajednice. Time je uporedo uništavan i socijalni i ekonomski položaj kolašinske opštine. Tipičan primjer drskosti i nadmoći ličnog nad društvenim interesom jeste uništavanje perspektivnih proizvodnih jedinica preduzeća „Eksportdrvo” (nekadašnjeg OOUR-a ŠIK „Tara”), a zatim i „Impregnacije”. Ti privredni lomovi u Kolašinu i demonstracija moći tajkuna, umreženih sa vrhom vlasti, nad nemoćnim i obespravljenim građanima odvijali su se pred očima anemičnog kolašinskog rukovodstva, koje nije pokazalo ni najmanji interes da stane uz radnike i ustane protiv gašenja preduzeća od vitalnog interesa za opštinu.
Nastavlja se
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.