Priredila: Mila Milosavljević
Radijski govor u kojem
razmatra češku
komunističku prošlost,
1. januara 1990.
Kada je 1991. Sovjetski savez pretrpio slom činilo se da je ideološki rat između kapitalizma i komunizma završen i da je uspostavljen „novi svjetski poredak”. Prevladavalo je uvjerenje da će ubuduće jedna supersila, SAD, stajati na čelu hegemonije zapadnih liberalnih demokratskih ideala.
Danas takva razmišljanja djeluju naivno. Sjedinjene Države jesu ostale supersila, ali sila izblijedelog sjaja, umorna od dugogodišnje skupe intervencionističke spoljne politike, iscrpljena prijetnjom koju predstavljanja međunarodni terorizam, i u stalnoj borbi da uspori prodor ekonomskog tigra – Kine. Rusija, pak, pod neumoljivim vođstvom predsjednika Vladimira Putina, i dalje ima veliki uticaj na političku ravnotežu u svijetu. Putin, dominantna ličnost u ruskoj politici od prelaza iz XX u XXI vijek naovamo, predvodio je državu u periodu modernizacije i velikog privrednog rasta, a način na koji je okončao rat u Čečeniji pribavio mu je reputaciju žilavog i nemilosrdnog vođe. I dok ga kritičari optužuju da je samodržac, on se na međunarodnoj pozornici nije libio da ukršta koplja ni sa SAD ni s Evropskom unijom. Posthladnoratovske napetosti između Istoka i Zapada nikada nijesu bile izraženije kao u trenucima kad je Putin naložio prisajedinjenje Krima (dotle ukrajinske pokrajine), poslije pada režima Viktora Janukoviča početkom 2014. godine. U govoru koji je u martu 2014. održao pred ruskim parlamentom, Putin je izložio ono što, po njegovom uvjerenju, predstavlja istorijsko opravdanje za ovo pripajanje. On je tom prilikom rekao da ovim činom štiti etničko rusko stanovništvo u krimskoj oblasti koje je na međunarodno nepriznatom referendumu održanom sredinom tog mjeseca tražilo ponovno ujedinjenje s Moskvom. Putin je ovu priliku iskoristio da napadne širu međunarodnu zajednicu (i, posebno, Sjedinjene Američke Države) zbog miješanja u unutrašnja političkih pitanja nezavisnih zemalja. Tom temom bavio se, inače, i ranije. Tako je, na primjer, godine 2007. u obraćanju učesnicima Bezbjednosne konferencije u Minhenu govorio o pojavi koju je on protumačio kao američki ekspanzionizam.
U govoru održanom marta 2014. sa žalošću se osvrnuo na raspad Sovjetskog Saveza koji se odigrao dvije decenije ranije. Pojedini komentatori protumačili su njegove riječi kao postavljanje temelja za druga moguća „otimanja teritorija”, gdje god postoji ruska etnička većina – što je neizostavno moralo izazvati strah u nekolikim zemljama koje zauzimaju nekadašnja pogranična područja SSSR. Oni koji su vjerovali da će se Rusija povući u sebe poslije sloma komunizma morali su konačno da odustanu od te svoje iluzije. „Dragi prijatelji, okupili smo se danas ovde podstaknuti jednim pitanjem koje je od životnog, istorijskog značaja za sve nas. Na Krimu je 16. marta održan referendum u skladu s demokratskim procedurama i međunarodnim normama. Više od 82 procenta biračkog tijela učestvovalo je u tom glasanju. I preko 96 odsto njih izjasnilo se u korist ponovnog ujedinjenja s Rusijom. Ovi brojevi govore sami za sebe. Da bi se razumjeli razlozi na kojima se ovakav izbor temelji, dovoljno je poznavati istoriju Krima i znati šta su Rusija i Krim oduvijek značili jedno za drugo. Sve što Krim ima govori o našoj zajedničkoj istoriji i ponosu. Na Krimu se nalazio drevni Herson, gdje je knez Vladimir kršten. Duhovni knjažev podvig, kad je prihvatio pravoslavlje, predstavljao je osnovu na kojoj će se docnije razvijati kultura, civilizacija i ljudske vrijednosti zajedničke narodima Rusije, Ukrajine i Belorusije. Na Krimu se nalaze i grobovi ruskih vojnika zahvaljujući čijoj je hrabrosti Krim ušao u sastav Ruskog carstva. Tamo je i Sevastopolj – legendarni grad izvanredne istorije, tvrđava u kojoj je rođena ruska Crnomorska flota. Krim su, isto tako, i Balklava i Kerč, Malahov Kurgan i Sapun gora. Svako od tih mjesta drago je našim srcima, jer simbolizuje rusku vojničku slavu i nesvakidašnju srčanost. Rusi i Ukrajinci, krimski Tatari i pripadnici drugih etničkih grupa žive otada jedni do drugih na Krimu, i svako je zadržao svoj vlastiti identitet, tradiciju, jezik i vjeru. Sticajem okolnosti, ukupan broj stanovnika Krimskog poluostrva danas iznosi 2,2 miliona, od čega su gotovo 1,5 milion Rusi, 350.000 Ukrajinci koji maternjim jezikom smatraju pretežno ruski i oko 290–300.000 krimskih Tatara koji, kako je pokazao referendum, takođe naginju Rusiji. U srcima i glavama naših ljudi, Krim je oduvek bio neodvojivi deo Rusije. To čvrsto ubjeđenje utemeljeno je na istini i pravdi, a prenosi se s koljena na koljeno, i tako se prenosilo u dugom vremenskom periodu, pod raznim okolnostima, uprkos svim dramatičnim promjenama kojima je naša zemlja bila izložena tokom cijelog XX vijeka. Poslije revolucije, boljševici su, iz mnogih razloga – neka im Bog sudi – velike djelove istorijskog juga Rusije pripojili Republici Ukrajini. Učinili su to ni najmanje ne vodeći računa o etničkom sastavu stanovništva, i danas ta područja čine jugoistok Ukrajine. A onda je, 1954. godine, donijeta odluka da se Krimska regija dodijeli Ukrajini, zajedno sa Sevastopoljem, uprkos činjenici da je to bio grad pod upravom federalne vlasti. Sve na Krimu svjedoči o našoj zajedničkoj istoriji i ponosu. Ono što je sada važno jeste ova odluka kojom su nedvosmisleno prekršene ustavne norme koje su na snazi bile čak i tada... U to vrijeme bilo je nezamislivo da bi Ukrajina i Rusija mogle da se podijele i postanu dvije zasebne države. Pa ipak, upravo to se desilo. A kad je taj slom ozakonjen, svi su zaboravili na Krim i Sevastopolj – glavnu bazu Crnomorske flote. Milioni ljudi legli su uveče da spavaju u jednoj, a probudili se u drugim državama, prekonoć postavši etničke manjine u bivšim saveznim republikama, dok su pripadnici ruske nacionalnosti postali jedna od najvećih, ako ne i najveća etnička grupa u svijetu podijeljena granicama”.(Nastaviće se)