- priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Vladan Đorđević nije imao u sebi revolucionarni nerv. Ako ga je isprva i ponijela matica, poslije izvjesnog vremena shvatio je kuda ona vodi. Racionalističke i pozitivističke ideje mogao je da prihvati samo u strogo naučnoj, pa i književnoj sferi, ali nihilizam Černiševskog, Dobroljubova i Pisareva, koji je kod socialista išao uporedo s racionalizmom, nije mu se dopao. Korjenite promjene koje pozivaju silu kao svog pomagača nije bilo ono u čemu bi on na pravi način ispoljio svoje sposobnosti.
Godine 1869. Đorđević je diplomirao, a samo šest mjeseci kasnije završio je specijalizaciju i postao doktor medicine i hirurgije i magistar akušerstva. Početkom 1870. on se preusmjerio na strogo naučni i djelimično književni rad u Omladini. Volontiranje u operacionoj sali čuvene Bilrotove klinike bilo mu je glavna preokupacija, kao i pisanje stručnih članaka eksperimentalno-kritičke sadržine. Avgusta iste godine, uoči godišnjeg skupa Omladine, potpisuje se kao doktor Vladan Đorđević, član Srpske ujedinjene omladine Srpskog učenog društva. Prvo i poslednje zvanje svrstali su ga prilično visoko na društvenoj ljestvici. Pred njim se otvarala lijepa budućnost i upješna karijera, a svoje pozive shvatao je vrlo ozbiljno. To što je jedan od najtežih fakulteta završio u roku i što se združio sa najslavnijim svjetskim profesorima medicine dovoljno govori o razvijenom osjećanju odgovornosti koji je od najranijeg djetinjstva bio sastavni dio njegove ličnosti. Kada se tome doda izlazak iz doba adolescencije i stupanje u zrelu fazu života, onda je jasno zašto je u predstojećim događajima sudio trezvenije i zašto nije otišao u krajnost kada je riječ o njegovom omladinskom angažmanu. Od ovog doba Đorđević je svojim radom i preduzimljivošću uvijek iznova dokazivao da nije čovjek krajnosti i da je „zlatna sredina” put kojem je težio. Zbog sve učestalijih progona od strane policije Ujedinjena omladina srpska je 1871. godine zvanično prestala da postoji.
Za sedam-osam godina, tačnije od 1863. do 1870. godine, Đorđevićev idejni razvoj prošao je kroz više faza. Najbitnija odlika njegovog idejnog sazrijevanja jeste da se ono odvijalo bez izričite privrženosti bilo kom konkretnom pravcu i pokretu: iz svakog od njih on je usvajao i prihvatao ono što je njegovoj logici imponovalo, ne vezujući se ni za jednu ideju kao vodilju. Po onome što je vidio u razumu, nauci i progresu, a posebno u „izgradnji karaktera” moralnom čistotom, moglo bi se reći da je preuzeo vrijednosti epohe prosvijećenosti, naslijeđene iz 18. vijeka. S druge strane, zakoni prirode koji su isključivali volju Boga, a favorizovali dostignuća fiziologije i eksperimentalne medicine, svrstavali su ga među pristalice popularnog darvinizma, dok zbog prihvatanja materijalističkog tumačenja svijeta, u kojem materijalni uslovi i ekonomski činioci pokreću svjetsku istoriju, u njemu vidimo pristalicu marksizma. U finišu sedme decenije 19. vijeka već izgrađeni intelektualac najvećim dijelom idejno je bio modelovan ruhom pozitivizma. Proglašavanje nauke religijom novog doba, vjera u progres i razvoj čovječanstva pomoću razuma, postupnost u svemu i izbjegavanje bilo kakvih naglosti – sve nam to daje za pravo da Đorđevića obilježimo kao pozitivistu. Zato je njegovo, u osnovi konzervativno shvatanje društvenih i političkih pojava bilo izraženo u maksimi „red, rad i napredak”. To će doći do izražaja tek u poznijim godinama njegovog života, kada se kao četrdesetogodišak počinje aktivnije uključivati u političke tokove.
Pošto je izbio rat između Francuske i Njemače u ljeto 1870. godine, Đorđević se, po odobrenju srpske vlasti, uputio u Njemačku da usavrši svoju hiruršku tehniku i prouči poljsku vojnosanitetsku službu. Dobio je čin imperatorsko-germanskog ratnog doktora i u tom svojstvu proveo u Frankfurtu puna tri mjeseca, što je imalo velikog značaja za njegovo usavršavanje. Novac od dnevnica upotrijebio je da pri povratku u Beč obiđe sve važnije njemačke univerzitete i upozna se s njihovom hirurškom praksom. Kada je prisustvovao jednoj operaciji u kojoj je doktor izvadio nefunkcionalni bubreg iz organizma pacijenta, on je bio van sebe od divljenja: „Znaš li, slutiš li ogromnost toga napretka? Reformacija, francuska revolucija, sve je to igračka kad se s ovim uporedi”. I još je dodao: „Moj se mozak neprekidno kupa u moru nepreglednom za me novih istina i iskustava”. Pun entuzijazma i siguran u stečena znanja, Đorđević je jedva čekao da se vrati kući. Prije povratka čekala ga je odluka na još jednom važnom životnom polju, a to je bila ženidba.
Sedam punih godina Vladan Đorđević se školovao i usavršavao u inostranstvu. U zemlju se vratio u dvadeset sedmoj godini, intelektualno oformljen, željan da dokaže i primijeni svoju stručnost u koju je uložio mnogo rada i energije. Pred njim je bio veliki izazov dokazivanja, uz izvjesnu dozu straha i strepnje jer nije znao kako će biti prihvaćen i da li će se uklopiti. Njegovi strahovi bili su tim veći što se u otadžbinu nije vraćao sam, već sa ženom i tek rođenim djetetom.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.