Pripremila: Jovanka Vukanović
Mnogi običaji se mijenjaju i prilagođavaju novim uslovima i shvatanju, drugi potpuno nestaju sa mape nacionalne kulturne baštine, a jedan predmet, najveće čovjekovo otkriće, kojim započinjemo i završavamo dan, tome odolijeva. Štaviše, potvrđuje i afirmiše svoj prestiž u personalnim ritualima, ljudskim navikama i potrebama. Da li je taj predmet, koji nam znači mnogo više od impresije o njemu, postao ljudski identifikacioni marker i svjetski brend bez konkurencije uprkos tome što na njega nikad ne pomislimo dok nam ne zatreba?
U našoj, kao i najčešće u tradiciji ostalih naroda Balkana, svih vjeroispovijesti, peškir prati gotovo sve običaje; to je vrijednost koja se daruje; ukras u domu; prvi dar novorođenčetu (povojnica); dio djevojačke spreme. Kao takav, on pokazuje simboličku identifikaciju i duh zajednice: jednostavnost, estetičnost, funkcionalnost, integraciju, bliskost, intimnost, prosvećenost, berićet. On je svojevrsna sublimacija života, spokoja, nemira, bure i mirne luke. Podsjeća, opominje, ali i uzdiže do najvećih visina: glorifikuje život, pruža otpor konačnom kraju. Njegov značaj otima se svakom prostoru, granici, svakoj zatvorenosti. Njime se izražava radost i tuga, ali i zahvalnost. On nije život, ali je s njim nerazdvojan.
Najbolji svjedoče o dramama, veselju, radosti, tragedijama, o ljepoti i surovosti života, o najintimnijim trenucima pojedinaca. Oni su svojevrsni dnevnici sjećanja i uspomena na ljude, ali i posrednici između prolaznosti života i spoznaje vječne istine. Bez ikakve sumnje, peškir spada u predmet koji se najčešće daruje na planeti. Bili oni mali, skupi, jeftini, izvezeni, svi su dragi, lijepi, dragocjeni. Poklanjaju se raznim povodima, od beznačajnog, preko darova najvećih svjetskih korporacija, sa skupocjeno vezenim obilježjima kompanija, do razmjene državnih znamenja. Svaki peškir, kao dar, nosi određenu poruku: prijateljstvo, mir, spokoj, nadu i vjeru u budućnost. Iako govore individualnim izrazom i porukom, oni komuniciraju univerzalnim jezikom, razumljivim svim ljudima na planeti.
Nemoguće je pobrojati za šta se sve mogu upotrijebiti: svečani, obredni, svatovski, ukrasni, slavski, za plažu, tradicionalni, magijski, kozmetički, sportski, peškiri za bebe, za svakodnevnu uporebu... Što bi Adams Daglas rekao: Peškir je najkorisnija stvar na svijetu. Peškir se javlja da obilježi najznačajnije trenutke u životu svakog pojedinca i porodice: rođenje, krštenje, svadbu, vjenčanje, izgradnju kuće, slave, molitve, sport. Na svadbenim veseljima glavni je simbol svečanosti: peškir dobija pozivar svatova, mladoženja, svekar i svekrva, kumovi, djeveri, počesto svi svatovi; njime se na svadbama kite konji, fijakeri, danas automobili, daruju se muzičari; vežu se na koplje barjaktara, a u svadbenom ritualu sastavljene ruke mladenaca pokrivaju se peškirom, što označava početak braka; obavezan je dio djevojačke spreme; njime se pokrivala škrinja u kojoj je sprema; prvo šišanje djeteta obavlja kum, koji na poklon dobija peškir.
Začuđujuće je koliko su tkani i vezeni peškiri naših baka bili jednako lijepi kao ovi današnji, satkani od boja i šara najvećih majstora dizajna. Svojim vezom one su mu davale dostojanstvo, stvarajući od njega kultni predmet i dragocjenost. I danas se u nekim našim krajevima ručno izrađuju peškiri. Ukrašavaju se raznim zanimljivim motivima, čak i ćilimskim šarama, od skupocjenih materijala, a koriste se kao simboli starih vremena i običaja.
Postoje dokumenti koji potvrđuju da su vojnici uoči rata uzimali vezene peškire svojih djevojaka i sa njima se vraćali sa bojišta svojim kućama. Danas su to velike muzejske vrijednosti. Jedan takav, koji se nalazi u postavci Narodnog muzeja u Beogradu, prošao je u njedrima srpskog vojnika dvije bitke, Cer i Kolubaru, prešao Albaniju i preživio Solunski front.
Tkanje i izrada veza smatrali su se prestižnim, a vez na peškiru bio je izraz znanja ili talenta ženskog stvaralaštva na selu. Vez je rađen vunenim, pamučnim i srmenim koncem. Kod nas su peškiri izrađivani u kućnoj radinosti od lana, konoplje i vune, od sirovina koje su izdržljive i koje lako upijaju vodu.
Domaćice su posebno vezenim peškirima ukrašavale svoj dom. I danas, ponegdje, iznad ogledala i starih porodičnih fotografija stoje peškiri. Svečani peškiri se upotrebljavaju samo u izuzetnim prilikama. Kao izraz poštovanja, gostoprimstva i dobrodošlice i danas gosta na pragu domaćinske kuće čeka djevojka sa peškirom na kome su pogača i so. On je, između ostalog, obavezan u protokolu najviših državnih posjeta, ali i predmet koji se najčešće krade iz najekskluzivnijih hotela. Bez dileme, peškir se nametnuo kao prestižan predmet i u savremenom društvu.
Kada bi u nekoj kosmičkoj kataklizmi nestalo sve što postoji, ostao bi poneki peškir. Iskreno vjerujem da će uskoro dospjeti i na neku najbližu planetu, taman kao što ćemo i sami u neki novi život, za kojim žudimo ili od koga zaziremo. Bilo kako, život na ovoj, ili na nekoj drugoj planeti, bez peškira, koji posjeduju duh neprolazne otmenosti, definitivno je besmislen.
(Nastaviće se)