Pripremila: Jovanka Vukanović
Jedno je sigurno – u potpuno drugačijem ambijentu, nezamislivom današnjim generacijama, naši preci su živjeli srećnije nego mi danas. Bez puteva, automobila, telefona, radija i televizije, interneta. Bosonogi, ili oni malo bogatiji u opancima, kasnije u cipelama, živjeli su čvrsto na svojoj zemlji i od zemlje. Radovali se dobrom rodu kukuruza, ječma, pšenice, kupanju u rijeci ili potoku, prvim trešnjama, a ponajviše muštuluku.
U aktuelnom vremenu, koje nam nudi mnoge pogodnosti za rijetke trenutke neočekivane sreće i traganja za novim konceptom saopštavanja najradosnijih vijesti, lagano i nečujno izmiče muštuluk, jedan od običajnih rukopisa i potpisa mnogih generacija.
Radost je univerzalni fenomen. Njena fascinacija, posebno iznenadna i neočekivana, stara je koliko i ljudi. Njome su se bavili filozofi, sociolozi, pjesnici, ali i običan čovjek. Kulturi življenja imanentna je i kultura radovanja. Svi bi da se raduju. Svakako, treba praviti razliku između banalne radosti i one koja nam se dešava nekoliko puta u životu. Upravo u takvim radostima, koje su neočekivane, snažne, jake, intenzivne, muštuluk je našao svoju funkciju, svoj smisao i ulogu, svoju draž i ljepotu.
Muštuluk je turska riječ, stvorena od persijskog izraza mužde, radosna vijest i turskog sufiksa lek. Bratoljub Klaić navodi da je muštuluk „nagrada donosiocu dobre vijesti”, a muštulugdžija „prvi glasnik radosne vijesti, kome se daje muštuluk“ (Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, l966). Ivan Klajn i Milan Šipka u Velikom rečniku stranih reči i izraza (2006) muštuluk prevode kao: „radosna vest, dobar glas; figurativno, nagrada onome ko je doneo lepu, radosnu vest”.
Ljudi su za muštuluk znali prije nego što su mu dali ime. On se javlja u vremenu kada su informacije putovale danima, pa i mjesecima, prenošene od usta do usta. U takvim uslovima svaka vijest je bila dragocjena, pogotovu ako su bile važne i radosne. Vremenom taj ritual postaje navika i mijenja se u skladu sa životnim okolnostima, a darivanje muštulugdžije prerasta u kultni običaj.
Koji su to izrazito radosni događaji uticali da muštuluk izraste u našu značajnu kulturnu instituciju, sa karakteristikama univerzalnog fenomena, koja se uz običajne, kulturološke i druge razlike, primjenjuje kod mnogih naroda na planeti? To su, prije svega: rođenje djeteta, povratak bliske osobe iz rata ili okončanje vojne obaveze, vjeridba, vjenčanje, upis i diplomiranje na fakultetu, vojni uspjeh, prestanak rata, razni državni i nacionalni uspjesi (literarni, kulturni, filmski, sportski i sl). Dakle, muštuluk može biti personalna, familijarna, timska, lokalna, ali i nacionalna i državna radost. Postoje očekivani muštuluci, koji izvjesno donose rezultat i oni koji su potpuno iznenađenje. U ovakvoj skali posebnih i rijetko veličanstvenih trenutaka svakog pojedinca, skoro da nema osobe koja nije za svog života, počev od običnog čovjeka pa do krunisanih glava, darivala za neku radosnu vijest. Poznato je da se „i od sultana uzimao muštuluk”, a Njegoš je za muštuluk o pogibiji Smail-age Čengića, poklonio jednom kaluđeru iz Nikšićke župe svoj zlatni krst sa grudi (B. Pavićević).
Po muštuluk su išli svi: djeca, djevojke, odrasli, ali i oni koji su najbrži, najvještiji, najsrećniji. Bilo bi previše navoditi šta se sve poklanjalo. Zavisno od imovinskog stanja, vrijednost muštuluka je varirala od običnih vunenih čarapa do niski dukata, parcela zemlje, šume i sl. Iako u oskudici, djevojke su su uvijek, za radosnu poruku od svog dragana, darivale više nego što su imale i mogle. Djecu i omladinu najteže je bilo darivati. Pa ipak, za rođenje djeteta, dobijali su vrijedne stvari, a najčešće dukate. Postoje primjeri da su imućnije porodice darivale djecu siromašnih porodica vrijednim poklonima, i tako preko muštuluka pomagali svojim komšijama i rođacima. O tome koliko je naš narod cijenio i poštovao muštuluk govori činjenica da se sve moglo zaboraviti, prećutati, ali obećani dar za muštuluk bila je svetinja koja se nije smjela ignorisati.
Muštuluk je pravi primjer nemoći sadašnjosti da sačuva nasleđene darove prošlosti. Tradicionalni model života je narušen, izmijenjen i zamijenjen drugim sadržajima. Ostao je samo emotivni naboj prema tom fenomenu.
Živimo u multikonfesionalnim, višenacionalnim i multikulturnim sredinama, gdje za svaku radnju i događaj, za svaki praznik i slavu, priliku i nepriliku, imamo svoje običaje, ali nažalost, od mnogih nedovoljno prihvaćene kao zajedničko bogatstvo i raskoš. U takvom poretku stvari, muštuluk se posebno izdvaja, ističe i ponosi, kao običaj koji nije podlegao uticajima nacionalnih i vjerskih obilježja, već se od svog početka do danas, sa vrlo neznatnim razlikama, koje su više rezultat lokalnog shvatanja, poštuje kao zajednička vrijednost i dragocjenost.
Koliko god to nekima izgledalo pretenciozno, muštuluk je sa etnološkog i antropološkog stanovišta i porodičnog života, identifikacioni marker našeg naroda, prepoznatljiv, dragocjen i svakako autentičan, jer je bio duhovni zavičaj i obilježje životnog sklada, radosti, ljubavi i sjećanja, pa čak i stil života. Taj simbol bliskosti, srodnosti i prisnosti, spona rađanja i novog života, nije ništa drugo do saga o radosti našeg čovjeka.
(Nastaviće se)