Piše: Veselin Lazarević
Sa mnogo razloga, može se reći da pjesma „Pred srušenom kućom“ pokazuje kako je tekao proces uključivanja čisto lirskog doživljaja u tzv. stvarnost u poeziji Aleksandra Ivanovića. Otuda se i čini da su pjesme „Žalba mrtvom drugu“, „Zebnja“ i „Putovanje na kliniku“ možda jedine pjesme u kojima je pjesnik progovorio iz svoje duboke autoperspektive, govoreći o sebi i svom životu. U pjesmi „Žalba mrtvom drugu“, obraća se sjenima književnika Nikole Punje Lopičića, pisca stradalog u Lepoglavi na samom kraju Drugog svjetskog rata. Ovakav ispovijedni momenat može se slobodno okarakterisati baš kao prava „žalba“.
Mikić dalje zaključuje:„Ali, nije Nikola Punja Lopičić jedini kome se obraća usamljeni Aleksandar Ivanović. Pesme „Potonja ura Rada Tomova“, „Vizija“ i „Biljarda“ pokazuju da je Ivanoviću pažnju zaokupljala i jedna gromadna pjesnička figura – Petar II Petrović Njegoš. Sa ovim velikim pesnikom je Ivanovića povezivalo mnogo toga – Cetinje kao životna pozornica, tuberkuloza od koje su obojica bolovali i od nje umrli, pesnička umetnost kojoj su odano služili.
Otuda je i logično što je Aleksandar Ivanović, opevajući Njegoševu sudbinu, izabrao baš „potonju uru Rada Tomova” da bi u svojoj sasvim kratkoj pesmi (šest stihova, jedan katren i distih) u središte postavio dva važna momenta – smrt „na rodnoj ploči“ i mladost samrtnikovu. A sasvim kratke pesme, znamo dobro iz naše usmene lirike, podrazumijevaju visoku ekonomiju pesničkog izraza, najčešće vidljivu u izboru jednog detalja koji dobija visoko simboličku ulogu (on treba da oličava ukupnost ljudske egzistencije). U pesmi Aleksandra Ivanovića telo onoga ko se primiče trenutku umiranja svedeno je na oko, na pogled ( „Al‘ samo da je da ostanu oči”) i to tako što je u njemu sadržana slika sveta koji će nestati kad se ugasi taj pogled (zato se i ističe da su oči „zagledane u svet i ljude“). I zato distih kojim se okončava Ivanovićeva kratka pesma ima čisto interpretativnu ulogu („Poslednji treptaj vida ispuni sjeta: / svaka je smrt po jedna propast svijeta“), odnosno, u njemu se, ako se tako sme reći kad je u pitanju pesma, obrazlaže zašto bi oko u času smrti trebalo da bude pošteđeno – jer ako će „sve drugo“ moći da bude „prežaljeno“, gašenje oka je znak da je nastupila jedna mala kataklizma, pošto se ugasio pogled u kom se slika sveta ukazivala onako kako nije ni u jednim drugim očima.“
„U pesmi „Potonja ura Rada Tomova“ distih u odnosu na katren ima interpretativnu ulogu, on, drugim rečima, sažima najvažnije sentimentalne tonove, dok je u pesmi „Vizija“ interpretativnu ulogu dobio naslov. Naime, u ovoj pjesmi lirski subjekt staje na jednu vanvremenu tačku gledišta koja mu omogućava da vidi Njegoša („Cetinjsko polje i modri sumrak u proljeće/ Puteljkom što brazda polje kao linija dlan/ usamljen korača Njegoš, / zamišljen i grudobolan, / i zna, sjetan, da mu vijeka biti neće“). Za svog lirskog junaka (koji je sad već imenovan svojim vladičanskim i vladarskim imenom) vezuje dve pojedinosti – on je usamljen i obuzela ga je sjeta. Kada je čovjek usamljen, kad oko njega nema drugih ljudi, njegovu pažnju privlači priroda i zato će seta i tuga kao njen viši stepen i proizaći iz svesti da će biti izgubljeni i oni oblici lepote koje sama priroda simbolizuje: „A svaka boja i šum večernji nagovijesti/svu tugu jedne mladosti bez zdravlja / i svu skrivenu i vječnu ljepotu / života što ga polako ostavlja“ (...).
U pesmi „Vizija“ , Ivanović prelazi na ono što sugeriše naslov. Drugim riječima, predočava ovu viziju: „Šikti kroz njega snažno mlaz strašne volje i preliva ga svega kao tečnost: / u džina raste Njegoš, bolestan od grudobolje, / i zakorači pravo u vječnost“.
Jedino je treća Ivanovićeva pesma posvećena Njegošu nastala konkretnim povodom (reč je o stogodišnjici Njegoševe smrti koja je pala 1951. godine), jedino ona bi trebalo da ima karakter prigodne pesme. Ali to nije slučaj, pošto je i u ovom slučaju Ivanović odlučio da Njegoševu figuru vidi u jednoj posebnoj svetlosti. On i ovde Njegoša vezuje za noć i mesečinu (inače važan motiv i u Njegoševim delima), samo što preokreće motiv samoće i tuge – sada nije sam i tužan veliki pesnik, već predeo kroz koji se on nekad kretao ( „Na mjesečini grad ko danju vidan./ Pusta i gluva s kulama Biljarda/kraj manastira tužna čeka Rada/da s puta stigne od prsi izvidan“).
Aleksandar Ivanović stvara situaciju, likove i sudbine koje prevazilaze stvarnost: „I mjesečina po krugu prebira,/ prstima žutim kroz noć pipa meku,/na stazi nekoj blizu manastira / Vladici brižnom da ocrta sjenku“. Unoseći u pesmu ove slike koje postoje samo u pesnikovoj imaginaciji, Ivanović će u trećem i završnom katrenu svoje pesme da iz maštenskog sveta ponovo zađe u svet u kome imaginacija nema dominantnu ulogu: „Noć grabi jutra a ni java Radu./Tek crne sjenke zamašu iz kruga, /pa svukoliku kamenu Biljardu/ opaše teška, stogodišnja tuga“...(Nastaviće se)