Piše: Veselin Lazarević
Miloš Crnjanski nije imao neki zavidan položaj u izgnanstvu. Bio je usamljen, i to govori o njegovom duhovnom biću koje je bilo nepokorno. Odatle počinje ta njegova, takozvana, neprilagođenost u mnogim okvirima.
Nije želio da se prikloni ni jednom tipu emigracije u Londonu, da bi mu bilo lakše. Tako da je živio na svoje neki način, a i ono što je zanimljivo to je da su, kao što smo već rekli, njegovi junaci, a i on sam, tragali za zavičajem. Mislimo da je to suština, i da je neka njegova, uslovno rečeno, modernost izvan svoga vijeka, nagovijestila ovu situaciju danas.
Kao i današnjim piscima, raseljenim po svijetu, važan je prostor, i Crnjanskom je bio važan.
Njegova izdvojenost je bila opravdana, želio je da bude samo svoj. Ne može drugačije da se ponaša neko ko je prethodno napisao Itaku... Samim tim je razumljiva njegova odluka, uvjerenje, taj izbor, koji je u suštini nije ni izbor, jer on je biće.
Prema tome, interesantna je ona čuvena anegdota o nekom Poljaku s kojim je razgovarao na jednom od prijema. Crnjanski ga je pitao zna li engleski, ovaj mu je odgovorio da govori engleski perfektno, pa zašto ne prevodite Kita na Poljski, uzvratio je Crnjanski. Poljak je nakon dvije-tri godine preveo Kita.
To je stvar odluke. To sve može da se pronađe u makar jednoj njegovoj rečenici, a bilo bi iznenađujuće da je bilo drugačije. Ili da je odlučio da ima drugu vrstu identiteta, a da je postao, na primjer, naš Nabokov, jer mi takvog pisca nemamo, koji je otišao u drugu kulturu, u drugi jezik, pa ponovio, i dao svjetskoj književnosti sve.
Miloš Crnjanski, koliko znamo, napisao je dosta romana o Lndonu, što je Šumejker napisao na engleskom.
U „Lirici Itake“ piše: „Drveće puno pupova i zvezde mesto mene žive“.
Može li čovjek da se uvijek zakloni iza, recimo, mjesečine na putu, iza nekog rumenog oblaka, iza „Beskrajno plavog kruga, i u njemu zvezde“. To nije nikakvo zaklanjanje. To je upravo jedno otkrivanje. Viđenje svijeta drugim očima.
Intenzivno komunicirati sa svijetom. To jeste jedna vrsta specifičnosti, pjesničkog lirskog stila. Kada govorimo o toj vrsti aktivnosti i djelanja, Crnjanski ima jednu vrstu oslonca od tog epskog i istorijskog svijeta. Ima užasavanja od tog istog svijeta, i on pokušava da sebe uspostavi kao jednu lirsku, sumatrističku ličnost, koja će intenzivno, cjelinom svoga bića, svoje duhovnosti, svoga tijela komunicirati sa svijetom.
E, sad se postavlja pitanje, pošto se radi o njegovim prvim djelima („Lirika Itake“ i „Dnevnik o Čarnojeviću”), koliko je to utopijska projekcija.
Ona je kod Crnjanskog ostavila veoma važne pjesničke, odnosno poetičke konsekvence. To jeste, u jednom trenutku, jedna, može se reći, utopijska projekcija, kakve je bilo i u njemačkom ekspresionizmu i avangardi uopšte. Međutim, u genezi njegovog djela, kasnije, videćemo stvari koje se mijenjaju.
Već u „Seobama“, za Vuka Isakovića on posmatra taj plavi krug i u njemu zvezde. Pa se postavlja pitanje: da li je to samo onaj modernistički prazni idealitet. To je, u stvari, jedna velika praznina i u sred te velike praznine jedna usamljena zvijezda.
Već u drugoj knjizi „Seoba“, od te vizije beskrajno plavog kruga i u njemu zvezda, nema ništa.
Između prvih „Seoba“ i drugih, da ih tako nazovem, postoji vrijeme od četrdeset godina. Čovjek je prolazio život. Njegova energija, erotika njegovog bića. Sve se to pretočilo, na neki način, u priličnu količinu bola, njegovog izgnaničkog života.
Tako da te druge „Seobe“ nisu mogle da imaju tu tenziju, da je tako nazovem, koju su imale prve „Seobe“.
Prvi tom „Seoba“ je izuzetan roman. Njegovi naslovi su kao poetski iskaz, kao strofe neke pjesme.
To je jedan genijalni iskaz prozno-poetski, što se tiče prvih „Seoba“. O njoj se mora pisati kao jednoj vrlo značajnoj formi koja se u srpskoj literaturi desila mnogo prije nego u svjetskoj književnosti. Crnjanski je jedan, po duhu, vizionarski pisac, koji osjeća kroz pisanje doživljaje.
On nije nikakve kopirao teme iz teorijskih prikaza u svijetu, nego je tako osjećao. On je preveo pjesme Kine i Japana, on je preveo haiku poeziju. Crnjanski je znao da u japanskoj kulturi postoji misao o stvarnosti „iza“. To je sastavni dio njihovog mentaliteta.
On je još onda čitao knjigu „Iidžing“, kako izgovaraju Knezi (na našem „Onda“), i živio kroz tu literaturu. O njemu mora da se razmišlja kao pravom umjetniku, a Crnjanski je nesumnjivo to i bio.
(Nastaviće se)