Petronije (Pero) Raičević je 1887. godine ponovo postao nastojatelj manastira Ostrog i na tom položaju ostao narednih 20 godina, tj. do 1907. godine. Njega je rukopoložio 1849. godine vladika Petar Drugi Petrović Njegoš. Učestvovao je aktivno u drugom napadu Omer-pašine vojske na Crnu Goru i Brda 1862. godine, kao pripadnik Vražegrmskog bataljona. U borbama se istakao herojstvom i tom prilikom bio je i ranjen. Za vrijeme Veljeg rata 1876–1878. godine bio je čuvar ćivota Sv. Vasilija, pri čemu su, usled opasnosti samog manastira od Turaka, mošti svetitelja prenesene iz manastira Ostrog u Cetinjski manastir. Nakon završetka Veljeg rata 1878. godine bio je nastojatelj manastira Ostrog, da bi naredne godine morao da napusti, ne samo taj položaj, nego i Crnu Goru, zbog intriga prema njemu, sličnim onima koje su natjerale i njegovog rođaka Nikodima Raičevića, o čemu smo pisali. On je emigrirao za Srbiju i tamo ostao osam godina. U Crnu Goru se vraća 1887. godine i tada su ne samo prestale neprijatnosti prema njemu, nego poslije primanja monaškog postriga, postaje nastojatelj manastira Ostrog. Od 1899. godine on postaje i arhimandrit. Bio je iguman manastira do pred samo upokojenje 1907. godine.
Poslije arhimandrita Nikodima Raičevića, nastojatelj manastira Ostrog postaje arhimandrit Kirilo Mitrović iz Budve (porijeklom od Rajkovića iz Kosijera kod Cetinja). Nakon njega iguman manastira Ostrog od 1909. do 1916. godine je bio Leontije Ninković iz Hercegovine. Na njegovom mjestu je kratko vrijeme manastirom upravljao jeromonah Silvester Šaranović, dok je iste godine za nastojatelja izabran protojerej Jovan Damjanović. Njih dvojica su bili iz Bjelopavlića. Protojerej Šaranović je bio starješina manastira od 1916. do 1921. godine tj. u burnim godinama austrougarske okupacije, praćene internacijama velikog broja Bjelopavlića u švapske logore; brutalnošću okupatora i otpora Bjelopavlića tome kroz komitski pokret; pobuni bjelopavlićkih učitelja okupacionim nastavnim programima, ali i nakon Prvog svjetskog rata ujedinjenjem Crne Gore i Srbije, u kojem uzvišenom činu su veliki udio dali Bjelopavlići. U svim ovim prelomnim dešavanjima protojerej Damjanović je dao svoj lični doprinos.
Od 1921. godine, pa sve do 1952. godine iguman manastira Ostrog je bio arhimandrit Leontije Mitrović iz Paštrovića. On je kao dobrovoljac učestvovao u Balkanskom i u Prvom svjetskom ratu. Do 1941. godine manastir Ostrog je živio svojim mirnim duhovnim životom, kao veliko duhovno svetilište i za to vrijeme doživio je svoj intenzivni razvoj. Pored ostalog, izgrađene su nove ćelije u Gornjem manastiru, potom velika zgrada za prenoćište vjernika i dr. Od Drugog svjetskog rata, ali i kasnije dolaskom komunista, za manastir Ostrog nailaze teški dani, puni iskušenja. U manastir Ostrog upala je jedna njemačka jedinica 23. aprila 1941. godine i uhapsila patrijarha Srpske pravoslavne crkve Gavrila Dožića, koji se tu sklonio od njemačkih potjera 10. aprila 1941. godine. Njemci, kojima je jedan od kolovođa bio visoki oficir Jugoslovenske Kraljevske vojske, po nacionalnosti Hrvat, koji im se priključio, prema monaštvu manastira i samom patrijarhu su se divljački i nehumano ponašali, pa su tom prilikom patrijarha Dožića odveli u zarobljeništvo i opljačkali manastirska dobra. Kralj Petar i Kraljevska vlada, koji su se u isto vrijeme bili sklonili u manastir Ostrog, nudili su patrijarhu da sa njima izbjegnu iz zemlje, jer ih je čekao avion na aerodromu u Kapinom Polju kod Nikšića. On je kao pravi duhovni pastir svoga naroda na to odgovorio: „Djeco moja, vi koji ste krenuli hajte i neka vam je srećan put. Ja ostajem sa mojim narodom, pa šta bude njemu, neka bude i meni”.
Sredinom septembra komunističko-partizansko rukovodstvo šalje svoga komesara Branka Jovovića da preuzme upravu u manastiru. On je preuzeo kontrolu nad manastirskom imovinom i dobrima, kao i druge poslove. Iguman Serafim Kašić ističe da se Jovović, za sve vrijeme boravka, korektno ponašao prema monaštvu i sveštenstvu manastira. Tu je komunističko-partizansko rukovodstvo održalo 8. februara 1942. godine savjetovanje i donijelo određene odluke o daljim aktivnostima, pretvorivši manastir u partijski štab, vojnu kasarnu i svoju bolnicu. O tome što su sve uništili i odnijeli partizani iz manastira Ostroga svjedočio je mitropolitu crnogorsko-primorskom Joanikiju, nastojatelj manastira arhimandrit Leontije Mitrović u pismu od 25. juna 1942. godine, ističući da su oni svu hranu, žito, inventar, posuđe i sl. odnijeli, kao i veliki dio druge imovine. Mitropolija Crnogorsko-primorska na čelu sa mitropolitom Joanikijem je, nakon protjerivanja partizana iz Crne Gore krajem juna 1942. godine, dala blagoslov da rukovodstvo nacionalnog pokreta može da u njemu boravi, ističući: „Nacionalni pokret je prigrabila Sveta Crkva Svetosavska, jer je nacionalnost odlika njena – ona je uvijek bila, jest i biće uz svoj narod i u dobru i u zlu. Sveštenstvo Bogom spasajeme Mitropolije crnogorsko-primorske i ubuduće će Vas svesrdno pomagati u čišćenju narodne njive od opasne zaraze – komunizma”.
(Nastaviće se)