Nakon arhimandrita Josifa Pavićevića starješinstvo nad manastirom preuzima njegov sestrić arhimandrit Nikodim Raičević, iz podostoškog sela Rošca. Uz ujaka igumana Josifa je odrastao u manastiru i stekao zavidno obrazovanje. Kao monah nekoliko godina je boravio u manastirima od Šumadije, Peći, Fruške Gore, Dalmacije, Zagreba i dr. Vladika Petar II ga je 1836. godine postavio za igumana manastira Ostrog. I on je uživao veliki ugled u narodu, koji je kod njega rado dolazio. Vladika Petar II je centralizovao svu vlast, pa je uveo narodu porez. Značajni prihodi manastira Ostrog, od kojih se on bio razvio u veliki duhovni i prosvjetno-kulturni centar, od tada su najvećim dijelom išli na Cetinje. Narod je počeo da se buni protiv toga. U Bjelopavlićima to je imalo masovne razmjere, pa je on lično došao kako bi ih tome primorao. Međutim, njegove namjere ne samo da nijesu dale rezultata, nego je više puta verbalno napadnut, a na dva mjesta u Bjelopavlićima i fizički, pri čemu je bio i lakše povrijeđen. Bjelopavlići su mu kategorički iznijeli da oni ni Turcima ne daju harače, pa neće ni domaćim haračlijama, u uslovima teške borbe za biološki opstanak i egzistenciju. Vladika Rade je imao veliko povjerenje u arhimandrita Nikodima, pa ga je 1844. godine poslao da pregovara sa župskim prvacima o prisajedinjenju Župe Crnoj Gori.
Pominje se u nagodbama i zamjeni manastirskog zemljišta sa onima koje su posjedovali mještani: „Na 1854-ta goda, mjeseca avgusta 12, dan u Ostrog. – Da se zna i da je vjerovano ovo danas učinjeno pismo. Kako se promijeni arhimandrit Nikodim Lučić (Raičević) i Drago Andrin Kontić zemljom. Dade arhimandrit zemlje u cerkovnu u Dubovu, a uze tri rala u Botune. I ovome pismu biše sjedoci: vojevoda pop Jovan Knežević (Radović), jeromonah Mojsej Stanković (kao pisac) i Boško Avramov Damjanović – Ja arhimandrit Nikodim Raičević, svojeručno potpisujem”.
Značajnu ulogu odigrao je iguman Nikodim u odbrani manastira Ostroga krajem 1852. i početkom 1853. godine. Naime, brojne turske snage od 25 hiljada vojnika, predvođenih Omer-pašom, napale su Crnu Goru i Brda. Bjelopavlići su tada vodili ogorčene borbe sa tom vojskom. Obijesni Omer-paša imao je namjeru da osvoji manastir Ostrog i oskrnavi svetinju. Tada se u njega zabarikadiralo 49 Crnogoraca i Bjelopavlića i dr. pokazujući najdivnije primjere požrtvovanja i herojstva pri odbrani Ostroške svetinje. Njima je u pomoć pošao veliki broj Bjelopavlića i preko 300 Crnogoraca. Svi oni su ogromnim junaštvom uspjeli da odbrane manastir. Odbrani manastira Ostroga pomogao je i jedan čudesan događaj koji se desio. Kako su Turci uspjeli da sruše dvoje manastirskih vrata, a treća nijesu mogli, to je Omer-paša iz revolta naredio da se na manastir otvori topovska paljba. Pri tome više granata je promašilo, a jedna je pala direktno u manastir, ali čudesima Sv. Vasilija ona nije ekspodirala. Tada je jedan od branilaca koji se nalazio u manastiru, odmah dograbio granatu i bacio među Turke, koji su bili opsadirali manastir. Granata je eksplodirala među turske vojnike, a od njene eksplozije bilo je poginulih i povrijeđenih njihovih vojnika, a kod ostalih je to izazvalo paniku i strah, pa su počeli da bježe. Taj slučaj je pomogao braniocima u manastiru i vojsci, koja im je došla u pomoć, da protjeraju Turke sa te teritorije. Nakon završetka ovog teškog i iscrpljujućeg rata arhimandrit Nikodim Raičević je bio naimenovan za mitropolita Crnogorskog na Cetinju. Međutim, ubrzo pada u nemilost okrutnom i sujetnom knjazu Danilu, pa je bio prinuđen da napusti Crnu Goru i Brda i emigrira u Rusiju. Iako je dobro primljen u bratskoj Rusiji, boraveći u Aleksandrovskoj lavri (manastiru), teško je podnio izgnanastvo iz svoje otadžbine, kojoj je sve dao, pa se ubrzo (1858. godine) upokojio u 60 godini života. U istom manastiru je i sahranjen.
Nakon arhimandrita Nikodima Raičevića nastojatelji manastir Ostroga bili su takođe Bjelopavlići, neprekidno još dvije i po decenije, sem od 1859-1860. godine, kada je iguman bio Ilarion Roganović iz Lješanske Nahije (porijeklom iz Cuca). Dakle, starješine manastira Ostroga iz Bjelopavlića su do 1879. godine bili – Radosav Radović (1855.-1858.); Janko Bošković (1858.-1859.); Đoko Bošković (1860.-1867.); Matijaš Radulović (1867.-1878.); Pero Raičević (Petronije, 1878.-1879.). Nakon igumana iz Bjelopavlića staratelji manastira Ostog bili su – Teofan Đoković iz Župe Nikšićke (1879-1882.), zatim Mitrofan Ban iz Grblja (1882-1884. godine), pa ponovo Teofan Đoković od 1884-1887. godine.
(Nastaviće se)
PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.