Piše: Budo SIMONOVIĆ
Sa Lukom je bilo tako kako je bilo, dogodilo se to što se dogodilo. Možda iz sadašnje perspektive izgleda da sam mogao više učiniti da ga spasem, ali u situaciji i u atmosferi koja je tada vladala, uz informacije i saznanja koja sam tada imao o njemu, ni kao čovjek ni kao revolucionar nijesam mogao postupiti drugačije – rekao mi je Svetozar Vukmanović Tempo 1992. godine, komentarišući tadašnje spekulacije i optužbe da je kriv za bratovu smrt.
Ja, međutim, nikada kasnije nijesam o tome ni riječ progovorio sa drugovima i najbližim rukovodiocima revolucije, niti me ko od njih bilo šta pitao. Samo jednom – mislim da je to bilo tri ili četiri godine kasnije – u razgovoru sa Đilasom i Rankovićem, Đilas mi odjednom, s neba u rebra, onako cinično i zajedljivo, kako je on umio, veli:
– A htio si, čujem, da spasiš brata...!
Ja u zemlju da propadnem, prosto me zgromi, ne mogu da progovorim, a kipim od bijesa i muke.
– A, ne, ne Đido, nijesi u pravu, to nije tačno – riječ nije prozborio, ja to dobro znam! – odbrani me Ranković, a ja shvatih da se na mene pomno motrilo kako ću se ponijeti u toj situaciji, odnosno da Luku nijesam mogao spasiti, pogotovu kad se našao u toj četničkoj koloni u Sloveniji.
Crmničanin Marko Đurović, komandant Trećeg bataljona Pete crnogorske proleterske brigade, rodom iz sela Dupilo, koji je one majske noći 1945. godine, kad je u Sloveniji ubijen Luka Vukamnović, poslao kurira da u štab dovede njegovog četrnaestogodišnjeg sina Čeda, zadržao ga je u jedinici oko mejsec dana, a onda mu dao objavu i uputio ga da se vrati na Cetinje i nastavi školovanje. Kako je Tempo poslije rata preuzeo svu brigu o porodici brata Luke, najprije je u Beograd doveo najstarijeg Čeda, koji će tu završiti Medicinski fakultet, potom i doktorirati i postati profesor univerziteta. U nizu visokih naučnih i državnih funkcija koje je obavljao, punih 16 godina je, recimo, bio predstavnik Jugoslavije u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u Ženevi.
Čedov mlađi brat Nikola je završio Vojno-pomorsku akademiju u Divuljama kod Splita i postao visoki oficir, a fakultete su pozavršavale i obje Lukine ćerke (starija Kosara je i doktorirala), koje su sa majkom Dragom i uz Tempovu pomoć doselile u Beograd gdje su dobile i stan.
– I ja, i moj brat i obje sestre, bili smo politički opredijeljeni – bili smo komunisti – potvrdio je u jednom razgovoru Čedo Vukmanović – ali ne komunisti koji zagovarajum ubijanje. Uostalom, i naš otac Luka se borio za socijalnu pravdu i društvenu jednakost...
Za kraj ove mučne i sumorne priče evo i jedne ocjene mitropolita crnogorsko-primorskog Amfihija, saopštene u predgovoru za sabana djela Luke Vukmanovića:
„Duboki rascjep životnih stavova dvojice braće – do smrti, pa i poslije smrti, praćen neodoljivom vezanošću jednih za druge – otkrivaju sobom iracionalni kainovskoaveljevski kompleks, prisutan u Crnoj Gori možda više nego bilo gdje u Evropi...”KRAJ
Sukob sa patrijarhom Dožićem
Pop Luka Vukmanović je bio otvoreni i beskompromisni protivnik Konkordata, odnosno vještog pokušaja tadašnjeg pape da preko Milana Stojadinovića i njegove vlade proširi svoj uticaj i na Jugoslaviju. Zbog toga su ga čak sumnjičili da je on, u stvari, komunista prikriven pod svešteničkom mantijom. On je stao uz tadašnjeg patrijarha srpskog Varnavu Rosića i vladiku Nikolaja Velimirovića, ali se na drugoj strani i grdno zamjerio tadašnjem mitropolititu crnogorsko-primorskom Gavrilu Dožiću, koji će uskoro postati i patrijarh. Stoga je 1938. godine potražio „utočište” kod mitropolita skopskog Josifa Cvijovića, koji će ga najprije postaviti za paroha u Gostivaru, a ubrzo i za profesora Ženske gimnazije u Skoplju. Kad je počeo rat, vratio se na Cetinje gdje ga je tadašnji mitropolit Joanikije Lipovac postavio za vjeroučitelja i preporučio za profesora njemačkog jezika u cetinjskoj gimnaziji.