piše: mr Vasilj Jovović
Po primjeru pravoslavnih Šibenčana, koji su prvi na Primorju 1846. godine svečano proslavili Svetog Savu (R. Grujić, Kult Svetog Save u Karlovačkoj mitropoliji u XVIII i XIX veku, Bogoslovlje, sv. 2–3, Beograd 1935) i Bokelji su uskoro počeli svečano proslavljati Svetog Savu, ne samo kao crkveni, već i kao narodni praznik. Te proslave bile su najprije u gradovima Kotoru, Herceg Novom, Budvi i varoši Risnu, pa kasnije i po selima. Iz crkve se išlo litijom u školu. U školama se svetila voda, pjevao se tropar i kondak Svetom Savi i pjevala pjesma „Uskliknimo s ljubavlju”, držali su se govori, deklamacije i dr. Po gradovima, varošima i većim selima toga dana uveče priređivane su zabave. Niti su svetosavske proslave u školama imale samo vjersko prosvjetni karakter, niti večernje zabave samo zabavni, i jedne i druge imale su daleko širi i dublji značaj, ističe Jovan Lipovac i kaže: „u ropstvu u njima se nalazilo utehe, na njima se pribirala snaga i duša narodna pitala nadom u oslobođenje”.
Od 1875. do 1935. godine, kada je ukinuta bokokotorska eparhija, na Svetog Savu u katedralnom hranu Sv. Nikole u Kotoru služena je uvijek arhijerejska liturgija, a po mjestima gdje je bilo više sveštenika, služba je toga dana služena saborno. Mnoge crkve i domovi u Boki ukrašene su ikonama Svetog Save. Takođe su i na bokeljskim brodovima, pobožni pomorski kapetani i mornari pravoslavne vjere, iznosili na katarci 14. januara srpsku zastavu.
Kada je 1881. godine na molbe Bokelja, trudom i nastojanjem njihovog poslanika u bečkom carevinskom vijeću, Stefana Mitrova Ljubiše, osnovana eparhija za Boku kotorsku i Dubrovnik, po želji sveštenstva i naroda, Sveti Sava je bio proglašen za pokrovitelja ove eparhije. Na prvoj strani svakog šematizma bokokotorske eparhije štampano je bilo: „Zavjetni pokrovitelj cijele eparhije Sveti Sava arhiepiskop srpski. Sv. uspomena 14. januara”. Ispod toga štampani su bili tropar i kondak Svetog Save.
U Boki kotorskoj Svetog Savu rijetko ko slavi, kao i u drugim našim krajevima, kao svoje Krsno ime – Slavu. U opsežnoj antropogeografskoj studiji popa Save Nakićenovića „Boka” nalazimo na podatak da je početkom XX vijeka Svetog Savu slavila samo jedna porodica Čukić u selu Savini, opštini Herceg Novi. Ta se porodica doselila u Boku 1903. godine iz Donje Ražanice u Staroj Srbiji. Naravno, kao i svuda, gdje naš narod živi, tako i u Boki kotorskoj škole slave Svetog Savu kao svoju Slavu. Za vrijeme austrijske vladavine pravoslavani Srbi u Boki nijesu imali povjerenje da će se njihova djeca u državnim osnovnim školama vaspitavati u svetosavskom duhu, pa su osnivali fondove. U Kotoru su iz svojih sredstava izdržavali mušku i žensku osnovnu školu. U Podima je bila osnovana zaklada pravoslavne crkvene opštine za srpsku narodnu školu u tom mjestu. Nad ovim fondovima vodila je nadzor episkopska Konzistorija u Kotoru.
U jednom tekstu, pisanom povodom jubileja, ističe se da je Srpska pravoslavna crkva, nazvana još i Svetosavskom crkvom, dala duh srpskom državnom organizmu. Predanje o Svetom Savi u Boki kotorskoj je bilo veoma živo, o čemu govore brojni radovi u periodici toga vremena. Uspomena na Svetog Savu je i danas u Boki, kako navodi Jovan Lipovac, svijetla i mila kao nekada.
Veličina Svetog Save nije se samo zadržala kod Srba, kod njegove duhovne pastve, nego se raširila kod svih Slovena. Sava se i u Bugarskoj poštuje kao i u Srbiji, piše bugarski car Asen srpskom kralju Vladislavu (XIII vijek). Ne samo pravoslavni Sloveni nego su i rimokatolici proslavljali kult Svetog Save i on nije mogao ostati nezapažen kod njih.
(Nastaviće se)