Piše: Budo Simonović
Jednog ljetnjeg dana 1966. godine, u Ostrog je banuo mlađi čovjek u elegantnoj, svečanoj uniformi višeg vazduhoplovnog oficira Jugoslovenske narodne armije, sa svim gajtanima i nebrojenim odličjima na prsima. Pomalo zbunjen mirom u svetinji, u kojoj, sem monaškog osoblja, toga dana, za čudo, nije bilo uobičajene vreve vjernika i posjetilaca ove Svetinje, obratio se čuvaru ćivota Serafimu Kašiću, ne manje začuđenom pojavom neobičnog gosta:
– Ja sam pukovnik Miloš – Mido Milikić, rodom iz okoline Mojkovca. I ja i sva moja i uža i šira porodica veoma poštujemo svetog Vasilija, slava mu i milost, i došao sam da mu se poklonim, s molbom da mi omogućite i da vidim njegove svete mošti.
Dok mu je smjerno objašnjavao da se Svečeve mošti otkrivaju samo jednom godišnje, određenog dana i po ustaljenoj proceduri – i to u najužem krugu visokih crkvenih velikodostojnika – Kašić je pokušavao da u očima nesvakidašnjeg vjernika, visokog oficira, sigurno i komuniste, otkrije šta je kod njega izazvalo tako neobičnu želju:
– Cijenim, ipak, da Vas u ovu svetinju, pa još sa takvom neobičnom željom, nije dovela puka znatiželja već dobri i iskreni razlozi i zato ću danas po prvi put prekršiti pravilo, s molbom svetom Vasiliju da nam oprosti grijeh – kazao je iguman Kašić, uveo ga u tijesnu pećinu u kojoj se čuva ćivot i zaista mu otkrio i pokazao Svečeve mošti.
– Ja sam pilot i evo već bezmalo dvadeset godina pokušavam da odgonetnem kakva me to sila u jednoj situaciji spasila sigurne smrti. Jedan moj prijatelj, sveštenik, rekao mi je tada da je to bilo po volji Svevišnjeg ili njegovog ugodnika Svetog Vasilija. Danas mi se, evo ispunila velika želja da kleknem pred svetog Vasilija i zahvalim mu, a Svevišnjem ću zahvaliti kad jednog dana stignem pred njega – kazao je Milikić po izlasku iz manastira, neizmjerno zahvaljujući igumanu Kašiću što je razumio i ispoštovao njegovu želju.
Prošlo je od tada bezmalo pola vijeka. Miloš – Mido Milikić, ako ne najmlađi partizan (pušku je uzeo i u rat krenuo sa samo trinaest i po godina), a ono svakako jedan od najmlađih nosilaca Partizanske spomenice 1941. godine, proslavljeni vazduhoplovni as, koji je prije 56 godina prišio i treću, pukovničku zvjezdicu i bio tada najmlađi pukovnik u Armiji, još nije stigao pred svevišnjeg i sudeći po njegovoj vitalnosti, bistroumnosti i vedrini, neće još zadugo:
– Imao sam samo sedamnaest i po godina kad sam, nakon četiri godine, odnosno tačno 1.396 dana ratovanja odložio oružje i sa činom kapetana 1945. zakoračio u mir – kazuje ovaj krepki i vedri čovjek za kojeg se nikako ne bi reklo da je dopro do samog praga desete decenije života. – Kao ratni komesar i skojevski rukovodilac, bio sam viđen za blistavu političku karijeru. Odmah po oslobođenju bio sam, tako, politički instruktor Centralnog komiteta i mogao sam da biram mjesto koje hoću. Vojo Leković, tada ministar za privredu me je, recimo, zvao da budem načelnik njegovog personalnog odjeljenja i veli mi da odmah treba da upišem fakultet, jer sam prije rata imao završena tri razreda ondašnje gimnazije i upisao četvrti. Onda se zaratilo i ja se sa samo trinaest i po godina latio puške – bilo mi draže da se tučem sa neprijateljima i ratujem nego da se školujem dok drugi ginu.
Sjutra: „Ne uzlijeći, poginućeš...
Porodica
Miloš – Mido Milikić je bio oženjen sa Ivanjičankom Danicom Radivojević sa kojom je dobio sina Radomira i ćerku Tanju, ali se ona mlada razboljela i umrla. On se kasnije ponovo oženio sa Sremicom Savetom Domastović sa kojom je dobio sina Zorana;
– Svi oni su živi, zdravi i uspješni ljudi, svi imaju lijepe porodice i od svih sam dočekao unučad, što je najveća radost za svakog čovjeka. Imam čak i dvije praunuke, jedna je malecka, a druga je već završila pravni fakultet, sve sa desetkama...