Istraga o nesvakidašnjem incidentu na vojnom aerodromu u Skoplju, koji se dogodio tog avgustovskog dana 1948. godine i zahvaljujući prisebnosti pilota Miloša – Mida Milikića prošla bez težih posledica, proširena je i zato što je, nikad nije utvrđeno kako, pukla kao grom i za tren se proširila i uzbudila cio grad na Vardaru. Sumnjalo se da li je sve bila slučajnost ili je možda, u to umiješala prste i neka špijunska sila sa strane;
- Čim sam se, po obavljenom zadatku vratio kući – sjeća se Milikić - pored ostalih, kod mene je odmah došao i jedan moj komšija, pop, i rekao mi: Sinko, samo zahvali Bogu i svetom Vasiliju, njihova svemoćna sila te spasila...
Desetak dana kasnije, pošto istraga nije otkrila ništa, uputiše me na psihijatrijski pregled u Beograd kod čuvenog doktora, pukovnika Najfelda – žao mi je što mu se imena ne mogu sjetiti - koji je bio psiholog i psihijatar. On je doktorirao u Parizu, a bio je bog i batina u ljekarsko-letačkoj komisiji i nema toga ko je sjeo u pilotsku kabinu bez njegovog blagoslova. Tjerao me je da mu tri puta zaredom ispričam kako je bilo, tražio da dođem i popodne da mu sve ponovim još jednom, i konačno ustanovio da u mojoj priči nema nikakvih razlika i odstupanja. Poslije, kad se na glavnoj komisiji postavilo pitanje da li ja uopšte mogu više da letim, on je presudio: „ Može, jer on je uzletio samo dvadesetak minuta poslije incidenta i u međuvremenu napravio tri puta više letova od svih ostalih..."
Miloš – Mido Milikić je ostao u jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu pune 22 godine. Bio je najmlađi major, a potom i najmlađi pukovnik u Armiji - imao je tada samo 31 godinu; obavljao je brojne visoke funkcije u vazduhoplovstvu od komesara i komandanta puka do komandanta divizije i načelnika Vazduhoplovne vojne akademije, na kojoj je bio i predavač (u jedno vrijeme su ga smatrali najboljim vazduhoplovnim teoretičarem) – riječju, pokrivao je u više navrata čak i komandna mjesta „rezervisana“ samo za general-majore i general-potpukovnike.
A onda, sa nepunih 40 godina života i 42 i po godine priznatog radnog staža, odbio je ponudu da polaže za čin generala i pomalo demonstrativno zatražio da kao pukovnik ide u penziju:
- Sećam se riječi komandanta 37. vazduhoplovne divizije, pukovnika Zeke Simovića (kasnije general-pukovnik i komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane, prim. B.S), kad je nas sedam klasića krenulo na preobuku u 111. puk čiji je komandant tada bio major Miloš – Mido Milikić – svjedoči pilot Predrag Nešović, general u penziji. On nam je tada doslovce rekao: „Idete u puk kod Mida, najboljeg komandanta i najboljeg pilota kojeg Ratno vazduhoplovstvo danas ima. Trudite se da dostignete njegove vrijednosti i biću ponosan na vas...“
Sjutra: GOSPODAR
JEMENSKOG NEBA
Knjige
Otkako je konačno sletio na zemlju i napustio pilotsku kabinu, Mido Milikić se posvetio pisanju. Svoje ratne uspomene, sjećanja na drugove iz svoje Treće proleterske (sandžačke) brigade, sabrao je u velikoj ilustrovanoj monografiji, a čelnicima brigade Vladimiru Kneževiću – Volođi, Rifatu Burdžoviću - Tršu i Tomašu Žižiću, posvetio je zasebnu knjigu u kojoj je rasvijetlio sve nedoumice i špekulacije oko njihove tragične pogibije. Pažnju je pobudila i njegova knjiga „Ratnim stazama Milovana Đilasa“. U sjećanjima saboraca, saradnika i prijatelja, Milikić živi kao primjer doslednosti, istinoljubivosti i odvažnosti. Upravo te osobine je ispoljio i u svojim knjigama.
Piše: Budo Simonović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.