Pri­re­dio: Mi­la­din VELj­KO­VIĆ




Na kraju ovog kratkog pregleda toka i nekih osobenosti islamizacije naših muslimana treba reći da su oni realnost bez obzira kako se nacionalno identifikovali. Apsolutno je nesporno slovensko, odnosno srpsko porijeklo ogromne većine muslimana u Raškoj oblasti. To lutanje u nacionalnoj pripadnosti postalo je tragikomično. Prvo su bili Srbi, pa Turci, zatim Bošnjaci, pa Srbi muslimanske vjeroispovijesti, pa muslimani u etničkom smislu, muslimani neopredijeljeni, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, Muslimani sa velikim „M“ i po drugi put Bošnjaci. Ovdje i sada se ponovo pojavljuje ideja da se raški muslimani opet deklarišu kao Turci, jer će bolje prosperirati i imati efikasniju političku zaštitu.
Još u drugoj polovini 19. vijeka, posebno poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, kod jednog dijela muslimanske inteligencije i begovata pojavila se svijest o pripadnosti srpskom etnosu bez obzira na suprotstavljanje muslimanskih fanatika i progona od strane austrougarskih okupacionih vlasti. Austrougarska propaganda je nastojala da pošto poto odvoji muslimane od Srba i Srbije koristeći se bezočnim sredstvima. Nažalost, imala je u tome uspjeha čije se posledice i te kako osjećaju i danas. U tom opredjeljenju su prednjačili književnici, a posebno mladi pjesnici.
Među tim intelektualcima, političarima, visokim oficirima i begovima isticali su se Derviš-beg Ljubović, Salih Karabegović, Avdo Karabegović, Avdo Karabegović Hasanbegov, Omer-beg Sulejmanpašić-Despotović, Smail-aga Ćemalović, Mehmed Kurt, Salih Kazazović, Riza-beg Kapetanović, Mustaj-beg Halilbašić, Hakija Temim, Hilmi Muhibić, Rizo Dautović, Šerif Arnautović, Osman Đikić i njegova sestra Hatidža Đikić i niz drugih. U novije vrijeme to su bili Šukrija Kurtović, Hasan Rebac, Ahmed Mehmedbašić, Mustafa Golubić, Mustafa Mulalić, Mehmed Spaho, Fehim Spaho, Osman Vilović, Derviš Omerović, Mustafa Kulenović, Hasan Miljković, Salih Baljić, Ahmet Šerić, Avdo Humo, Rušid Spahović, Hilmija Hasanagić, Uzeir Bećović, Murat Šećeragić, Murat Hašimbegović, Zaim Šarac, Halil Hadžimurtezić, Enver Ćemalović, Zećo Musić, Mithat Muratbašić, Ramiz Crnišanin, Mehmed Bejtić, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić, Osman Karabegović, Džemal Bijedić, Šukrija Bijedić, Hasan Brkić, Šefket Maglajlić, Skender Kulenović, Hamza Humo, Meša Selimović, Ejup Mušović, Emir Kusturica, Salih Selimović i mnogi drugi.
Odnarođavanje i lutanje naših muslimana u nacionalnoj identifikaciji je lijepo sokarakterisao umni Meša Selimović. Kroz usta jednog svog lika u čuvenom „Dervišu i smrti“ koji je rekao: „ Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama (muslimanima). Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, ali nijesmo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Otrgnuti smo, a nijesmo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvajala od majke rijeke i nema više toka i ušća, suviše malen da bude jezero, a suviše velik da ga zemlja upije“.
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine na osnovu čl. 25 Berlinskog ugovora usvojenog na Berlinskom kongresu, koji je održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine, dezorijentisala je muslimane. Oni su u ogromnoj većini sami sebe smatrali samo muslimanima, jer su bili anacionalni. Sami sebe su identifikovali sa Turcima, a i drugi su ih za takve smatrali, ali to nije bilo u nacionalnom smislu.
Oni su se identifikovali sa Turcima samo u smislu vjerske pripadnosti, jer su Turci bili ti koji su donijeli islam. Pružajući oružani otpor austrougarskim okupatorskim trupama smatrali su da brane Tursku iako su znali da nijesu Turci, ali su vjerovali da na taj način brane i svoju vjeru islam.
Postepeno je jedan dio muslimanske inteligencije i begova uviđao da od povratka Turske ili bar samo i formalnog sultanovog suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom nema ništa, pogotovo poslije aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Shvatili su novo vrijeme i da muslimani moraju radikalno prekinuti sa predrasudama i ustaljenim stereotipima i krenuti „novim putem“, putem nacionalnog osvješćivanja koji će ih vratiti srpskom narodu, odnosno svojim srpskim korijenima i povezati sa svojom pravoslavnom braćom. Taj proces je mnogo brinuo austrougarske imperijalne krugove, jer se u perspektivi moglo postaviti pitanje okupacije Bosne i Hercegovine i zapadnog dijela Novopazarskog sandžaka i vezivanja za Srbiju. Takođe se nacionalno osvješćivanje bosanskohercegovačkih muslimana nije uklapalo u konačno rješavanje Istočnog pitanja i njemačkog imperijalnog projekta „Drang nach Osten“.
(NASTAVIĆE SE)