Piše: Novo Vujošević
Knez Nikola Bulaić je bio poznati junak i domaćin iz Grahova. Imao je i kćer Anđeliju nadaleko čuvenu po ljepoti i dobroti. Prosci su se naprosto utrkivali u prošenju lijepe i stasite Anđelije. Kao prosac se nametnuo Adžamet-beg iz Korjenića.
Adžamet-beg je bio poznat po junaštvu i bogatstvu u cijeloj Hercegovini. Kad je Nikola dobio pismo od Adžame-bega u kojem prosi njegovu Anđeliju, našao se na velikim mukama. Ako mu ne da kćer, slijedi osveta od strašnog Adžamet-bega koja može biti kobno za njega i njegovo pleme.
Anđelija je vidjela da se njen otac muči oko odgovora i odlučno mu rekla: „Oče moj, ja vidim u kakvim si mukama zbog mene i Adžamet-bega, no mu piši da donese prsten, ali mu kaži da ja neću poći za njega ako ne dovede vodu kroz borove čunke od Grahovske rijeke do Grahovske pijace i ako mu ne napravi bistijernu (bunar) sa dva grla i ako od bunara ne odvede vodu u Baru Grahovsku na, Prentića Glavicu, a zatim ono izviše bistijerne ne podigne visoki svod, a nad svodom visoku kulu u kojoj ćemo živjeti. Pod ovim uslovima poći ću za njega” (ist, str.24).
Skočila u bunar
Na sve uslove je Adžamet-beg pristao iako to Anđelija nije očekivala. Sagradio je beg sve ono što mu je kao uslov postavljeno, okupio je svatove i pošao da je vodi svojoj kući tek nakon toga je doveo u sagrađenu kulu. Anđelija je zatražila prije no što je odvedu da vidi novosagrađenu bistijernu. Želju su joj ispunili. Razgledala je bistijernu, a zatim prišla bliže grlima bistijerni i rekla:
„Oprosti Bože, nemoj mi upisati u grijeh, ja se tebi kao čista Srpkinja i hrišćanka predajem. (ist, str.25), skočila je u bistijernu i udavila se.
Tako je Anđelija koja je sebi oduzela život nije htjela da promijeni vjeru i da cijeli život zarobi sa srpskim krvnikom. Osim toga, Anđelija se pokazala i istakla kao umni i vrhunski dobrotvor. Natjerala je Adžamet-bega da sagradi značajne objekte koji su bili od dugotrajnog značaja za cijelo Grahovo.
Primam te kao svog sina
Iso Radošević je umjesto Turčina Alja Ćorovića ubio svog prijatelja Vuka Bracanova Bulatovića. To je bilo nehotično ubistvo. Iso je plakao za Vukom kao za rođenim bratom. Hajdukovao je po gorama i planinama. Grizla ga je savjest. Nije mogao sebi oprostiti kako je Vuka nehotično ubio. Odlučio je da pođe kod Vukove majke i da ona izvrši osvetu svog sina. Došao u kuću Vukove majke i sa kućnog praga rekao: „Ja sam Iso Radošev, ubica tvoga sina Vuka, ja sam u ime pokajanja za nehotično ubistvo u mukama provodio tri godine dana, pa sam došao kod tebe da osvetiš svog sina Vuka. Evo ti moga noža, a evo pokorne moje glave pa je kidaj.
Starica ga je čudnovato pogledala i rekla: „Ti si, Iso, ubio mog sina, ti si zatvorio moj dom za vazda, ali ti nijesi ubio mog sina nožem no puškom, pa mi daj pušku da te ubijem.
Iso je izvadio pušku i dao babi. Ona je pušku uzela, otvorila vrata od kuće i rekla mu: izidi pred kuću da te ubijem. Iso je izašao, a za njim i ona; stala je pored kuće, digla pušku u vis i pucala preko Isove glave uzvikujući: o čuj i počuj ko je Rovčanin da se zna, da je kod mene došao na Badnje veče ubica mog sina Vuka, Iso Radošev; došao je na Božić i javlja; Mir Boži, Hristos se rodi. Ja se sa Isom izmirih i primih ga kao svog sina. To da se zna i da svi vi gledate Isa kao brata (ist, str. 43-44). Ovaj podvig uzvišene majke zaslužuje svako poštovanje. Uspjela je da potisne veliki bol za svojim sinom da oprosti ubici i da ga liši teške griže savjesti.
(Nastaviće se)