Piše:Dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
One su primjetne iz sekvence u skevencu ne samo na likovima, osjećanjima, već i u atmosferi i na usmjerenosti rediteljskog postupka. Jer se atmosfera zgušnjava, pažnja vezuje za glavne protagoniste i u njima samima traži razrješenje drame.
Da bi se to postiglo Štenberg ne ide za faktografskom šturošću, dozvoljava da izvjesne stvari budu samo nagoviještene ili tek ovlaš naznačene. Zato mu je i stalo toliko do osvjetljenja u svakom kadru, do psiholoških opisa onog što se događa u samim ljudima.
Otud još uvijek u ovom filmu ima dosta sjenki, neosvijetljenih djelova kadra i scena koje imaju svoju tematsku određenost, zatvorenost i, naravno, atmosferu. Umjesto zaključaka on svuda ima sliku, a ona zrači životom.
Za njega je to isto što i suština izraza.
On je dobio na sadržini i slojevitosti, ali uz neprekidno naglašavanje da se ne ide za ilustracijama i krajnjim razjašnjavanjem onog što u ovakvoj cjelini nalazimo. Jer fakta od kojih se polazi ostaju pomalo po strani, pa tako čovjek svojim težnjama i potrebama dolazi u prvi plan i s tim se i postiže prevazilaženje onih polaznih pozicija u komponovanju filma. Zato se njegovi kadrovi razlikuju od drugih, imaju senzibiliteta, prepuni su onog što je uporno potiskivano iz filma, navode na misao da se film ovakvim postavkama oslobađa svojih ograničenja i da to navodi na još slobodnija maštanja i doživljavanja. I tehnički, ovakav izraz je sigurniji, zvuk je dobio svoju potpunu dramaturšku funkciju a i slika drugačiji smisao.
Zato je i montaža donekle suzdržana, pa se dozvoljava puni kontinuitet u razvoju ključnih scena kako bi bilo naglašeno upravo ono što je presudno za promjene koje doživljava profesor Rat.
Oštru osudu kasnoburžoaskog svijeta koju je pružio uzor — roman Hajnriha Mana „Profesor Rat” pretvorio je Štenberg u tmurno samosažaljenje poraženoga. Kao neko oslobođenje od nezaslužene individualne patnje gledalac osjeća kada se na kraju profesor koji se vratio u svoju školu slama za katedrom.
„Plavi anđeo” je film u kome ima ljubavne čežnje, ali ne i ostvarene Ijubavi i užitka koji pobuđuje u gledalištu zadovoljstvo.
Šternberg je možda želio da stvori ljubavni film, ali je postigao mnogo više ne ostavljajući nas ravnodušnim prema moralu i svim onim ograničenjima koja čovjeku nameće njegova sredina.
U filmu ima potrebe za intimnom pobunom i afirmacijom čovjeka u svemu onom što ga ispunjava. Film je sa razlogom doživio uspjeh i u datom trenutku predstavljao sasvim sigurno novi kvalitet koji je ohrabrivao za dalja istraživanja i suočavanja sa fenomenom erotike i njegovim prisustvom u afirmaciji čovjekove slobode i naravno, filma. Kasniji filmovi koje će Šternberg snimiti u Holivudu sa Marlen Ditrih uglavnom će se svesti na raskošne barokne, pa čak i kičaste radove. Jozef fon Šternberg je svoj poslednji film „Saga u Anatahanu”, 1953. godine, realizovao je u Japanu.
(Kraj)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.