PIŠE: MILAN MIŠO BRAJOVIĆ
Otpor građana u okupiranoj Podgorici, od početka ulaska okupatora, aprila 1941. godine, pa sve do oslobođenja 19. decembra 1944. godine, bio je organizovan po grupama ilegalaca i to u velikom broju na prostoru čitavog grada. Svaka je grupa bila samostalna kako se govorilo od naselja Drača, pa do Tablje Bešlića i Roga Ćerića.
Sekretar organizovanog otpora u Podgorici u to vrijeme bio je Savo Pejanović, sa vjernim pomagačem Kićom Spasojević, kako u svojim sjećanjima navodi Biserka Stanković. Sve aktivnosti u gradu ilegalnih grupa poticale su od njega. Slati su izvještaji drugovima van grada, o svemu što se dešavalo u gradu: o italijanskim jedinicama, prikupljenoj pomoći i još o mnogim stvarima koje su se dešavale na terenu. Sve su to prenosili provjereni ilegalci, a kod okupatora nezamjereni, koji su imali rodbinu van grada, i to sa posebnim propusnicama.
Ovom prilikom ističem njene navode i sjećanja kako je dobila zadatak od Sava Pejanovića da radio-stanicu, koja je bila u dijelovima, sklone i sačuvaju.
Najviše dijelova bilo je sklonjeno kod Velike Veše Dragićević, kao i kod nje (B. Stanković), Jelene Bijelić, Voja Đukanovića i Božane Brajović.
Poslije izvjesnog vremena, ove dijelove radio-stanice koji su se nalazili u kući njene babe Milje Radović, gdje su stanovali ona i njen brat Gojko, prenio je preko bloka Blažo Roganović za izlazak i ulazak u grad po propusnici, jer mu je porodica bila van grada.
Kada je riječ o Biserki Stanković, treba naglasiti da je ona bila koordinator rada ilegale u Staroj varoši (Prava i Kriva Kiš mahala, Džan i prostor oko Jusovače).
Plemenitost Biserke Stanković, njeni uputi za ilegalnu grupu nakon hapšenja i neviđene torture nad njom u Jusovači do internacije u Albaniju to potvrđuju.
Izdvajamo jednu od mnogih poruka koje je slala ilegalnoj grupi, koja glasi:
,,Ukoliko bi neka od vas doživjela moju sudbinu pri hapšenju, da nipošto, po cijenu života ne oda, odnosno sačuva Božanu Brajović koja je ostala sa petoro maloljetne djece nakon hapšenja njenog supruga Nova”.
Svi su njen savjet prihvatili, a Božana je ostala nepokolebljiva i dalje aktivna u grupi. Ne mogu, a da ne navedem i imena ilegalaca iz naše ulice (Prava Kiš-mahala), kao što su Boško Pavla Boljević, Đole Ljačković i Spaso Džin Đukanović. Za Spasa se govorilo u našoj porodici da je interniran u Italiju, te da je nakon kapitulacije Italije pristupio italijanskom otporu i poginuo na tlu Italije.
Vrijedno je i sjećanje jednog od ilegalaca, Alida Selhanovića, o hapšenju i strijeljanju komunista–partizana na Ribničkim vrelima.
Podgoričani su obaviješteni preko izlijepljenih plakata na vidnim mjestima, da će se 10. aprila 1942. godine izvršiti strijeljanje. Došao je taj kobni dan. Veliki broj ljudi je došao, kako rodbina osuđenika, tako i drugi. Pristižu tog dana kamioni sa osuđenicima u pratnji italijanskih vojnika crnokošuljaša, do zuba naoružanih. Prizor je bio grozomoran. Vezani su po dvojica. Koračali su mirno i čvrsto, odjekuje Internacionala. Da bi bili brži od zlikovaca i njihovih metaka, uzvikuju ,,Živjela KPJ! Živjela sloboda! Živio Staljin! Smrt fašizmu!”
U grupi su i dva poznata podgorička radnika – komunisti, braća Spaso i Luka Boljević. Mlađi brat Luka se okreće prema masi i ugledavši svoga komšiju Ahmeta Tuzovića obrati mu se riječima: ,,Ahmete, pozdravi mi majku, reci joj da smo Spaso i ja mrtvi”.
Luka je podigao slobodnu ruku sa stisnutom pesnicom uzvikujući da u smrt idu kao časni i pošteni ljudi, kao borci za slobodu, a saradnicima okupatora će drugovi partizani suditi kao izdajnicima.
(Nastaviće se)