PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Formiranje Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), na čijem je čelu bio J. B. Tito, i uspostavljanje paralelizma vlada označilo je kvalitativno novu istorijsku situaciju kada je u pitanju predstavljanje nove Jugoslavije u svijetu. Pojava novog političkog subjekta označila je „otvaranje procesa u kome je jugoslovenska revolucija, izvedena u strateškom okruženju, nastojala da zadobije međunarodno priznanje. U tom procesu J. B. Tito je, svakako, najviše računao na pomoć i podršku SSSR i samog J. V. Staljina. Prvi koraci u vođenju zvanične spoljne politike NKOJ podudarili su se sa trenutkom u kome je Velika Britanija bila prinuđena da politiku „ekvidistance“ zamijeni novom spoljnopolitičkom orijentacijom u Jugoslaviji – „politikom kompromisa“. Njenu suštinu činilo je više odrednica – promijenjeni odnosi unutar antifašističke koalicije, stanje na jugoslovenskom ratištu, vojna snaga NOP-a, vojna slabost i kompromitovanost pokreta D. Mihailovića, potreba da britanski interesi u poslijeratnoj Jugoslaviji budu zaštićeni. U takvim okolnostima Britanci su na svog dotadašnjeg štićenika D. Mihailovića počeli da gledaju kao na „teret koji se ne da podnijeti“ i koga se treba u što kraćem roku osloboditi. Drugi dio politike koju je V. Čerčil osmislio i vodio ticao se „omekšavanja“ J. B. Tita i jugoslovenskih komunista. Za britansku politiku to je značilo da se političkim sredstvima, uz isticanje vojnog doprinosa i potiskivanje oštre ideološke opredijeljenosti kod potencijalno pobjedničkog pokreta, zaštite britanski interesi. U nastojanju da Tito odstupi od „lijevog radikalizma“ i prihvati „realpolitiku“ V. Čerčil je računao na uticaj koji je na jugoslovenske komuniste imao J. V. Staljin. Ta politička taktika Londona, kojoj se decembra 1943. pridružila i Moskva, postala je okvir unutar koga je NOP započeo borbu za međunarodno priznanje.
U završnim godinama Drugog svjetskog rata Sovjetski Savez je na prostoru nekadašnje jugoslovenske države nastavio da vodi realnu politiku. Složenost sovjetske pozicije se ogledala u činjenici da je „realna politika“ održavanja dobrih odnosa unutar savezničke koalicije nalagala sovjetskoj vladi da u rješavanju jugoslovenskog pitanja radi saglasno sa Britancima. Drugim riječima, u traženju kompromisa između starog i legitimnog centra vlasti (vlada u emigraciji) i novog političkog subjekta (NKOJ), London i Moskva su, pored svih razlika i sumnji, nastupali zajedničkim snagama, ali je i svaka od sila nastojala da vodi samostalnu politiku i zadobije što povoljnije pozicije. Moskvu su postojeće okolnosti primoravale da tajnim kanalima podržava i instruira KPJ kako se njena politika ne bi sučeljavala sa spoljnopolitičkim interesima SSSR-a, a da javno, braneći načela doslednog antifašizma, afirmiše međunarodnu poziciju NOP-a u njegovoj borbi protiv okupatora. Dosledni i nepokolebljivi antifašizam NOP-a olakšavao je poziciju Sovjetskog Saveza i presudno uticao da njegova podrška bude sasvim legalna. Partizanski pokret je od samog početka rata tražio od Kominterne oružje, ali je sve do 1944. to bila samo lijepa želja. Otuda je dolazak sovjetske vojne misije u Vrhovni štab NOVJ februara 1944. dodatno učvrstio pozicije nove Jugoslavije. Sovjetska vojna pomoć imala je izuzetan politički značaj. Britanci su bili ubijeđeni da će se poslije uspostavljanja vojnih kontakata „Rusi odmah založiti za Jugoslaviju na čelu sa komunistima i Titom, te da će odbaciti sve što se tome suprotstavlja kao nedemokratsko“. Proširenoj vojnoj saradnji doprinijela je i jugoslovenska misija koja je aprila 1944, na čelu sa Velimirom Terzićem i Milovanom Đilasom, upućena u Sovjetski Savez. U Moskvi je bilo dominantno mišljenje da u postojećim odnosima unutar antifašističke koalicije prihvatanje „politike kompromisa“ predstavlja realnu mogućnost da na kraju rata NOP izađe kao pobjednik i zadobije međunarodno priznanje.
Tokom prve polovine 1944. vođstvo NOP-a je, pod uticajem međunarodnih okolnosti i uvažavanja internacionalne dimenzije jugoslovenske revolucije, bilo primorano da prihvati „politiku kompromisa“. U pitanju je bila procjena, donijeta pod „pritiskom“ Moskve i Staljina, da je nastupilo vrijeme u kome treba osigurati do tada ostvarene tekovine NOB-a. Pristajanje na vođenje „real-politike“, što je za jugoslovenske komuniste do tog trenutka bilo nepoznanica, značilo je odstupanje od radikalnijeg revolucionarnog kursa koji je predstavljao AVNOJ – simbol revolucionarnih promjena. Rezultat te nove politike vođstva NOP-a i zajedničkog „rada“ Londona i Moskve bio je sporazum sklopljen na ostrvu Visu sredinom juna 1944. između predsednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i predsednika Kraljevske vlade (prvi sporazum Tito-Šubašić). Otpočinjanjem pregovora Tito-Šubašić izvršena je i bitna revizija odluka AVNOJ-a.
Prihvatanje „politike kompromisa“ zahtijevalo je prilagođavanje i uklapanje NOP-a u interese politike koju vode velike sile, ali ne i „kidanje“ vrlo „specifičnih“ veza koje je vođstvo NOP-a, konspirativnim kanalima „ukinute“ Kominterne, imalo sa zvaničnim Sovjetskim Savezom. Tito je konsultovao Moskvu prije započinjanja i tokom prepiske koju je početkom 1944. uspostavio sa V. Čerčilom. Razgovore sa Britancima otpočeo je tek pošto je za to dobio saglasnost iz SSSR-a. Pregovori o međunarodnom priznanju nove Jugoslavije bili su vođeni u koordinaciji sa Sovjetima. Ustupci koje je tokom tog procesa bio prinuđen da čini takođe su bili usaglašeni sa sovjetskom stranom. Pa ipak, pored sve dinamičnosti odnosa Josip Broz Tito se prvi put obratio direktno Staljinu tek 5. jula 1944. Bio je to prvi direktni kontakt vođe jugoslovenske revolucije sa predstavnicima državnog vrha Sovjetskog Saveza. (NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.