Radnici u Crnoj Gori nemaju razloga da slave praznik rada „1. maj” iz razloga što veliki dio zaposlenih ima male plate sa kojima jedva preživljava mjesec, mnogi rade više od osam sati dnevno i 40 sati sedmično i ne koriste prava na godišnje odmore i mnoga druga prava koja su propisana Zakonom o radu, ocijenili su sagovornici „Dana”. To je poražavajuće, jer se radnička klasa 1886. godine u Čikagu borila protiv iskorišćavanja radnika i ginula za osmočasovno radno vrijeme, a u Crnoj Gori u 2021. godini radnici ne uživaju sva prava shodno Zakonu o radu. Zakon je kako tvrde sindikati dobar, ali je njegova primjena problematična i tu leži razlog zbog kojeg dio radnika uživa sva prava, a veliki dio ne. Mnogi se zbog toga i ne bune, jer strahuju da će ostati bez posla.

Na 29. april nezaposlenih je 56.362 lica, a zaposlena 154.782 radnika. Sagovornici „Dana” smatraju da radničke klase praktično nema u Crnoj Gori, te da se ona izgubila ili raspala zajedno sa gašenjem velikog broja fabrika koje su zapošljavale na desetine hiljada radnika.

Prije raspada SFRJ, u Crnoj Gori su punom parom radile fabrike poput Kombinata aluminijuma, Željezare, Rudnika boksita, Radoja Dakića, Titeksa, Polimke, Lenke, Vunka, Gornjeg Ibra, Velimira Jakića, Fabrike elektroda Plužine, Oboda, Košute, Solane, Prvoborca, Marka Radovića, Mljekare i mnogih drugih. Nažalost, veliki broj njih nije preživio tranzicioni i privatizacioni period, dok fabrike koje i danas rade to čine u mnogo manjem obimu i sa značajno manjim brojem radnika. KAP je nekad zapošljavao skoro šest hiljada radnika, danas oko 600, Željezara 7.200, a danas 270 radnika.

U svim tim fabrikama slavio se praznik rada i obilježavao brojnim svečanostima. Danas to nije slučaj.

Predsjednik Sindikata Željezare Željko Rabrenović smatra da „1. maj” nije praznik kakav je nekad bio.

– Nekad je bio oličenje radničke klase, njenoga rada i truda, ali kako je vrijeme prolazilo, „1. maj” je ostao jedan datum u kalendaru koji se vodi kao praznik. Svoj smisao je izgubio odavno. Radničke klase skoro da nema i to malo što je ima, niko je u državi ne shvata za ozbiljno. Nekad je u Željezari kao i svuda u državi obilježavan raznim manifestacijama, svečanostima, otvaranjem pogona, dodjelom stanova, to je nekad bio praznik kome su se radnici baš radovali, a danas od toga nema baš ništa – rekao je Rabrenović.

Istakao je da su radnici nekada imali redovne plate i plate od kojih su mogli da žive lagodno, pa su i praznik proslavljali kako dolikuje.

– Danas kada su plate jadne i žalosne ne može da se preživi od plate do plate, a kamoli da se slavi praznik. Nekad je 7.200 radnika primalo velike plate i ekonomija Nikšića je živjela od toga, a danas kad 270 radnika primi platu to se ni ne osjeti – izjavio je Rabrenović.

Predsjednik Sindikata uprave i pravosuđa Nenad Rakočević je kazao da danas radnici ne znaju da li imaju razloga da slave Prvi maj.

– Radnici najvjerovatnije ne znaju ni šta treba da slave, ni kako je uopšte nastao ovaj praznik. Ne znaju da su se u čitavom svijetu, a inicijalno u Čikagu, desili masovni štrajkovi i demonstracije čime se izdejstvovao čuveni sistem – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Na našim prostorima obilježavanje Prvog maja više se veže za gozbu i slavlje u prirodi, a manje za istorijsko sjećanje na dostignuća svjetskog radničkog pokreta, demonstracije i borbu za radna prava, te je zbog toga potrebno ukazivati na važnost ovog dana, njegovog značenja i njegove svrhe – istakao je Rakočević.

Mnogi se, kako je kazao, sjećaju razloga za slavlje Prvog maja, a to su dobre plate, jaka preduzeća, dobar standard, jaki sindikati, a danas sindikati ne organizuju protestne šetnje jer im se ne bi odazvalo ni deset odsto sindikalnih vođa, a o radnicima da se ne govori.

– Siptomatično je da dobar dio sindikalnih prvaka iz tog vremena i dan-danas bitiše. Sindikati masovno gube članstvo, jer su radnici prepoznali politiku ličnih interesa kod dobrog dijela sindikalnog rukovodstva i njihovu prilagodljivu servilnu politiku socijalnog dijaloga i odluka. Na kraju, isti radnici i članovi kada treba da daju podršku sebi samome, kroz sindikat, nemaju odlučnosti da se usprotive te masovnošću i jedinstvom poboljšaju svoj status – kazao je on.

Prema njegovim riječima, broj nezaposlenih kod nas nikada nije bio veći.

– Pandemija je slomila kičmu privrede, mala i srednja preduzeća, uvukla strah u kosti od gubitka života i zdravlja, te pitanje egzistencije postavila na drugo mjesto. I dalje je funkcionalan sistem kadriranja i zapošljavanja po liniji partije i prijateljskih relacija, a nepotizam je i dalje duboko ukorijenjeno zlo, iako su se desile krucijalne sistemske promjene – saopštio je Rakočević.

Radnik, kako je naveo, treba da se zapita šta želi. Da li je želju prevladao životinjski instikt za preživljavanjem pa sam sebi kaže: „Ćuti, dobro je, može i gore”.

– Mnogi da bi preživjeli mjesec moraju da rade dva posla, moraju da rade dnevno 12 sati, a onda da nasmijani dođu kući svojoj porodici. Duboko želimo da i ovo vrijeme prođe. Nadamo se da će se u budućnosti raditi posao koji voliš i živjeti pod svojim krovom, da će se imati finansija za zimovanje i za ljetovanje, da niko neće znati značenje pojma kredit – poručio je Rakočević.

Bivši radnik KAP-a i bivši sindikalac Radovan Tošković smatra da više nema nikakvog razloga da se slavi Prvi maj.

– Radnici su izgubili sva stečena prava koja su imali. To se desilo zahvaljujući izdaji radničkih interesa od strane republičkih sindikata, koji su sve uradili zarad ličnih interesa. Nekad su radnici imali razloga da slave Prvi maj i bilo je i svečanosti i veselja, radničkih igara, jer je radnik uživao sva prava. Bili su dobro plaćeni, odmaralo se za praznike, imao je svako ugovor za stalno, novac za odmor. Radnik se radovao Prvom maju jer ga je dočekivao zadovoljan, imao je sva prava i bio zaštićen, a sad nema ništa od toga. Radnička prava se neće ni povratiti, dok su na čelu republičkih sindikata isti ljudi koji su na tim pozicijama decenijama. Da bi se promijenio status radnika, treba promijeniti sindikalne vođe – zaključio je Tošković.

Sa druge strane, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata (USSCG) Srđa Keković smatra da će radnici uvijek imati razloga da slave Prvi maj, jer je to dan velike žrtve i velikog postignuća za svijet rada, a odnosi se na osmočasovni radni dan.

– Ujedno, to je dan koji nas uči o solidarnosti i snazi radničkog udruživanja, a to nikada ne smijemo da zaboravimo, pogotovo ne u vremenu neoliberalizma u kojem živimo. Zato je važno taj dan slaviti i obilježavati raznim manifestacijama. Unija slobodnih sindikata Crne Gore je na taj dan organizovala protestne šetnje, ali nas je ove, kao i prošle godine, spriječila epidemija virusa korona i epidemiološke mjere ograničenja kretanja i okupljanja – rekao je Keković.

Podsjetio je da se, dok smo živjeli u vremenu socijalističkog samoupravljanja, Prvi maj obilježavao druženjima, pjesmom, igrom na prvomajskim urancima.

– To je bilo vrijeme u kojem je radnik bio centralna figura u sistemu i u kojem smo, manje-više, svi bili ravnopravni. Poslednje tri decenije živimo u vremenu tranzicije iz tog sistema u sistem kapital odnosa. Prolazimo kroz fazu „vulgarnog” kapitalizma, uništili smo fabrike i industrijsku proizvodnju, sistem je podređen interesima vlasnika kapitala, radnici su stavljeni na marginu, a borbu za očuvanje njihovih prava jedino vode sindikati. U takvim uslovima obilježavanje Prvog maja jeste obaveza, kako bi podsticali svijest radnika o potrebi sindikalnog udruživanja i solidarnosti, ali zaista ovo nijesu vremena za pjesmu i igru – poručio je Keković.

Generalni sekretar Saveza slobodnih sindikata (SSCG) Duško Zarubica ocijenio je da zaposleni u Crnoj Gori ne ostvaruju svoja prava iz rada i po osnovu rada, kako je propisano zakonom.

– To je posebno evidentno u godini pandemije. Zakon o radu je dobro regulisao prava zaposlenih, ali je problem što je socijalni dijalog zamro, a do najboljih rješenja u svim državama se dolazi kroz dijalog. I dalje je prisutan otpor prema sindikalnom organizovanju – rekao je Zarubica.

Osnovni vidovi nepoštovanja prava radnika su radno vrijeme, slobodni dani, rad u vrijeme praznika, neplaćanje prekovremenog rada, što je posebno istaknuto prilikom rada od kuće, koji uopšte nije definisan.

– Dosta prava zaposlenih se ne poštuje i ne ostvaruje u praksi, ali dva sindikata će naći snage i uspjeti da se izbore i sa tim problemima – poručio je Zarubica.

Bivši radnik „Radoja Dakića” Milan Vukčević sa sjetom se sjeća praznika rada.

– Svakog 1. maja praznik je obilježavan na svečani način. Takmičenja između najvećih metalskih preduzeća u kojima je radilo oko 30 hiljada ljudi. Za nas je to bio veći praznik nego Nova godina – kazao je Vukčević.

Sa radničkim pravima naopako je krenulo s raspadom države.

– Morali smo da propadnemo kad su nam pripravnici preuzeli vođenje države. Radnici sada mogu samo da se prisjećaju tog vremena i sigurno je da ove godine za Prvi maj, radnici iz proizvodnje neće osjećati fino, već će se samo sa simpatijama prisjećati kako se nekad obilježavao praznik rada – zaključio je Vukčević.

Draško Milačić

---

MER: Radimo na unapređenju položaja i zaštiti prava zaposlenih
Praznik rada je jedan od najznačajnijih praznika, ne samo za svakog zaposlenog u Crnoj Gori, već i za sve članove našeg društva, kao i za cijelo čovječanstvo. Danas se sjećamo borbe zaposlenih za svoja prava, prvenstveno za osmočasovno radno vrijeme koje mi danas imamo i osjećamo obavezu da unaprijedimo položaj ljudi na našem tržištu, kazali su „Danu” iz Ministarstva ekonomskog razvoja.

– Vlada, poslodavci, sindikati, kao i svaki pojedinac kontinuirano doprinosi ovom cilju. Radi se na unapređenju položaja i zaštiti prava zaposlenih. Zajedničkim zalaganjem socijalnih partnera početkom 2020. godine stupio je na snagu novi Zakon o radu koji je usaglašen sa zakonodavstvom Evropske unije. Navedenim je unaprijeđen položaj zaposlenih u Crnoj Gori i prava iz rada i po osnovu rada približena su pravima koja uživaju zaposleni u državama članicama Evropske unije. Prepoznajemo prostor za unapređenje u svim aspektima, a naročito u dijelu informisanja javnosti o pravima po osnovu rada. Vjerujemo da samo zajedničkim djelovanjem svih, a naročito medija možemo doprinijeti podizanju svijesti svakog crnogorskog građanina o ovoj temi – naveli su iz ministarstva na čijem čelu je Jakov Milatović.

Iz MER-a su kazali da su radnicima u Crnoj Gori Zakonom o radu garantovana sva prava kao i građanima Evropske unije.

– Ovo potvrđuje činjenica da je Evropska komisija dala pozitivno mišljenje u fazi izrade Zakona o radu. Međutim, svjesni smo izazova sa kojima se suočava crnogorska privreda i zaposleni u Crnoj Gori u uslovima pandemije izazvane virusom kovid-19 i činjenice da se na implementaciji dobrih zakonskih rješenja treba uložiti dodatni napor. Za primjenu zakonskih rješenja za čiji kvalitet je dobijena potvrda kako EU tako i Međunarodne organizacije rada, potrebno je zajedničko zalaganje u prvom redu inspekcijskih organa, Agencije za mirno rješavanje radnih sporova, sudova i cjelokupne zajednice. Samo puna primjena propisa iz ove oblasti doprinijeće postizanju dostojanstvenog rada, rada koji je produktivan, kojim se ostvaruje dostojanstveni prihod, zaštita na radu, socijalno osiguranje za članove porodice, jednake mogućnosti i jednak tretman, veće šanse za lični razvoj i socijalnu integraciju, sloboda organizovanja i učestvovanje u donošenju odluka – naveli su iz ministarstva.

Ministarstvo ekonomskog razvoja je, kako su istakli, od decembra do sada formiralo radnu grupu za izradu novog Opšteg kolektivnog ugovora kojim će se, u saradnji sa socijalnim partnerima, dodatno unaprijediti prava svih zaposlenih u Crnoj Gori.

– Opštim kolektivnim ugovorom se garantuje veći obim prava od onog predviđenog Zakonom o radu i primjenjuje se na sve zaposlene, što je posebno važno zbog grana djelatnosti za koje nije zaključen granski kolektivni ugovor – kazali su iz tog resora.

Podsjetili su da su sredinom februara na sjednici Socijalnog savjeta usvojena je preporuka da je potrebno uvećanje minimalne zarade u iznosu ne manjem od 250 eura.

– Pored toga, formirana je radna grupa koja radi na izradi detaljne i sveobuhvatne analize svih fiskaliteta i parafiskaliteta na rad, radi daljeg podsticanja zapošljavanja građana na profitabilnim radnim mjestima koja će im obezbijediti veća primanja, ali i omogućiti održivost poslovanja privrednih subjekata – kazali su iz MER-a.

Istakli su da podaci Uprave za inspoekcijske poslove govore da je u proteklih pet mjeseci u oblasti zaštite prava radnika zabilježen napredak.


Nije bilo konkretnog napretka
Unija slobodnih sindikata, kao jedna od dvije reprezentativne nacionalne sindikalne centrale, daje svoj maksimum u očuvanju i poboljšanju položaja našeg članstva, a time i svih zaposlenih u Crnoj Gori, kazao je Keković.

– Čini nam se da smo na pravom putu, a da je tako najbolje govori podrška koju dobijamo od našeg članstva i novi sindikati i sindikalne organizacije koji nam pristupaju – rekao je Keković.

Na pitanje da li se sa promjenom izvršne vlasti nešto promijenilo po pitanju poštovanja prava radnika i socijalnog dijaloga, kazao je da je za pohvalu činjenica da je nova Vlada delegirala u Socijalni savjet kompetentne predstavnike.

– Očekujemo mnogo jaču ulogu i snažniji uticaj Socijalnog savjeta na kreiranje politika koje su od posebnog značaja za svijet rada i svijet kapitala. Na drugoj strani, za svaku osudu je činjenica da USSCG, kao reprezentativn socijalni partner, od decembra prošle godine nije, na pisano obraćanje, dobila odgovor od predsjednika Vlade, čak ni nakon više urgencija, kojim smo zahtijevali prijem kako bi uspostavili socijalni dijalog i predstavili našu Platformu očekivanja od Vlade u ovom mandatnom period. Što se tiče nekog konkretnijeg napredovanja po pitanju poštovanja prava radnika nije ga bilo, ali iskreno mislim da je, imajući u vidu ukupnu situaciju izazvanu epidemijom virusa korona, još uvijek preuranjeno očekivati od nove vlade konkretan rezultat na tom polju – zaključio je on.


Nekad nijesu znali šta će s parama, na kraju završili bez 15 plata
Dugogodišnji inženjer u Boksitima Radivoje Knežević ispričao je da su Rudnici boksita bili najbolja firma u nekadašnjoj Jugoslaviji.

– Gdje god sam išao, mogao sam uzeti ropbu jer sa iz Boskita. Plate su bile redovne, ljetovanja, imali smo svoj hotel, radnici su bili cijenjeni, sve je bilo na svjetskom nivou – prisjeća se Knežević.

Na kraju godine, kako je kazao, dešavalo se da im direktor kaže da ne znaju šta će sa parama.

– Rudnici su imali toliko para da smo mogli pozlatiti puteve do rudnika. Kasnije su Rudnici prodati i mnogi su govorili da samo nesretna zemlja može prodati takav rudnik – rekao je Knežević.

On je zajedno sa brojnim kolegama otišao u penziju.

– Rudari imaju 200 do 250 eura penzije. Otišli smo u penziju bvez otpremnina. Ostali su dužni imeni i rudarima 15 plata, dok od rudnika nije ostalo ništa, potpuno je uništen. Sada nema ništa da se slavi jer je privreda uništena – rekao je Knežević.