Proslavljena srpska književnica Ljiljana Habjanović Đurović upamtiće godinu iza nas po radosti zbog izlaska novog romana „To je ljubav, slepa sila”, kojim se još jednom našla u Crnoj Gori, zemlji svojih predaka. Naša sagovornica će pamtiti 2020. po obilju lijepog kada je njeno stvaralaštvo u pitanju - Nagrada za životno djelo Međunarodnog festivala „Zlatni vitez”, izlazak novih naslova za djecu, zbirke poezije „Žena u Hilandaru” - dvojezična, na ruskom i srpskom jeziku, brojni novi prevodi... Sve ove radosti pak za Ljiljanu Habjanović Đurović ostale su u sjenci odlaska mitropolita Amfilohija kojeg je neizmjerno voljela i koji joj je bio duhovni otac.
I premda je vrijeme praznovanja, naš razgovor je Ljiljanu Habjanović Đurović na kratko odvojio od rada na istraživanju i prikupljanju građe za njen novi roman, ali i istovremeno od priprema za proslavu najradosnijeg hrišćanskog praznika - Božića. Već po tradiciji, naša sagovornica za ovaj veliki praznik sa velikom radošću priprema česnicu i jela, odlazi sa porodicom na Božićnu liturgiju, da bi praznovanje nastavili u svom domu.
– U vrijeme kada sam bila dijete, a to su pedesete i šezdesete godine prošlog vijeka, Božić je bio radni dan. Zato je najvažniji i najljepši dio praznika bilo Badnje veče. Živjela sam sa babom po majci (kao što mnogi znaju, otac me je napustio kada sam imala sedam godina, a majka mi je umrla kada sam imala dvanaest). Na Badnje veče kod babe i mene dolazili su moji ujaci sa svojim ženama i djecom. Proslavljali smo po svim tradicionalnim običajima. Baba me je naučila značenju i smislu svakog dijela obreda i rituala. Te Badnje večeri pamtim kao radosne časove svoga djetinjstva - kaže u intervjuu za „Dan” Ljiljana Habjanović Đurović.
• Proslavljanje Božića sinonim je porodičnog okupljanja, zajedništva, ljubavi i topline koja samo u okrilju porodice može da obitava, da se osjeti. Stiče se, međutim, utisak da se porodica i porodične vrijednosti sve manje poštuju. Šta Vi mislite o tome?
– Ne slažem se da se porodica sve manje poštuje. Ima mnogo skladnih porodica, ima ljudi koji žive u slozi, ispunjeni međusobnom ljubavlju i poštovanjem, spremni na napor i žrtvu za one koje vole. Naravno, ima i razorenih porodica. Svaka porodica je djelo članova te porodice i zavisi isključivo od njih. Porodica jeste stub društva, ali osim Boga i molitve i jedino sigurno utočište i oslonac za pojedinca. Zato moramo da čuvamo porodicu. A porodica se čuva ljubavlju. Dakle, i porodica i pojedinac mogu se spasiti samo ljubavlju. Ljubavlju koju primamo i ljubavlju koju dajemo drugima. Samo istinska, prava ljubav je izvor mudrost. Samo istinska, prava ljubav može da izmoli milost od Boga. Samo istinska, prava ljubav može da nadjača sva iskušenja ovog zlovremena. Porodica je ono najvažnije što čovjek ima u životu. Bez porodice, čovjek je slab, nesiguran, ranjiv. Koliko je važna porodica, znamo mi koji je nismo imali. Mi koji nikome nismo pripadali. Mi, koji smo znali i uvjeravali se, da svako koga volimo ima nekog koga voli više od nas. Nekoga iz svoje porodice. Mi, koje niko nije volio najviše na svijetu. Mi, koji smo kroz čitavo djetinjstvo i mladost osjećali da za svaku pažnju, za svaku lijepu riječ, za svako dobro djelo, za svaki gest ljubavi, moramo da budemo zahvalni. Porodica, to je ljubav. To je bezuslovna ljubav.
• Teško ste podnijeli odlazak mitropolita Amfilohija. Poznato je da ste ga mnogo voljeli, kao i on Vas...
– Mnogo volim i poštujem mitropolita Amfilohija i njegov odlazak doživljavam kao ličan bolan gubitak. Poslednji put razgovarali smo u nedjelju, 4. oktobra. Već nije bio dobro. Slabost mu se čula u glasu i dahu. I rekao mi je da nije dobro. Prvi put od kada ga znam, požalio se. I to me je uplašilo. Svakodnevno sam se molila Gospodu da nam ga sačuva. Molila sam se sa brojanicom sa kojom se on nekada molio, i koja stoga za mene ima posebnu vrijednost. Kad bih je uzela u ruku, činilo mi se da sam bliža i njemu i Bogu. Svi mi koji ga volimo nadali smo se da će nam Gospod uslišiti molitve. Da će ga ostaviti narodu kome je potreban. Bog najteže zadatke stavlja pred one koji su najbolji i kojima najviše vjeruje. Stoga je baš njega odredio da služi u Crnoj Gori. Tokom duže od dvadeset pet godina arhipastirskog rada, boreći se beskompromisno i svim talentima koje je primio od Duha Istine, pokazao je ljudima da je borba za krst časni i slobodu zlatnu u svakom vremenu moralni imperativ pojedinca i uslov opstanka naroda. A sebe je potvrdio kao dostojnog nasljednika svojih dičnih prethodnika na tronu pod Orlovim kršem, pa i onih najznamenitijih - Svetog Petra Cetinjskog i Lovćenskog Tajnovidca vladike Rada. U intervjuu za „Novosti” koji je objavljen 30. juna 2019. rekla sam da je, po okruženju u kome živi, po samopregoru, po odanosti narodu, po brizi o dušama svojih ljudi, po težini borbe koju vodi sa protivnicima Srpske pravoslavne crkve, on Sveti Vasilije našeg vremena. Kada je to pročitao, mitropolit, monaški skroman, rekao mi je: „Malo ste pretjerali…” Odgovorila sam mu da nisam pretjerala. Da je tako. Da mnogi ljudi misle isto, samo što nisu u prilici da o tome javno govore. Događaji koji su uslijedili, potvrdili su moje uvjerenje.
Zahvalna sam Bogu što me je prije dvadeset godina uputio na tog veličanstvenog čovjeka, a njemu, našem voljenom mitropolitu, što me je prihvatio za svoje duhovno dijete. Moje knjige, koje su nastajale tokom tih dvadeset godina, pročitao je u rukopisu. Za neke od njih napisao je i predgovore. To mi je mnogo značilo. Znala sam, kada on kaže: „Lijepo ste ovo napisali”, kada kaže da je knjiga sva u duhu pravoslavlja, da sa njom mogu slobodno i pred Boga i pred ljude. Čitao je i rukopis novog romana „To je ljubav, slepa sila”, mada je bio avgust, a on okupiran presudno važnim poslovima i brigama. Stigao je i da u rukopis dopiše podatak o prisajedinjenju svoje rodne Morače Crnoj Gori. Sada taj list sa ispravkom ispisanom njegovom rukom čuvam kao dragocjenu uspomenu. Bio je duhovnik koji od mene nikada nije tražio bespogovornu poslušnost. I koji nije korio, već je vaspitavao. Imam mnogo divnih uspomena na naše susrete i razgovore. O nekima sam javno govorila. O nekima ću tek govoriti. Ali, one najličnije, one najdraže, sačuvaću samo za sebe. Moja, kao i sjećanja svakoga od nas čije je živote obogatio, samo su po jedan kamenčić na mozaiku njegovog blistavog lika koji već nalazi svoje mjesto u hramovima, među likovima svetih. Mnogo će mi nedostajati. Prosto ne mogu da zamislim da ga više nikada neću vidjeti, da me više nikada neće pozvati, da ja više neću moći njega da pozovem, da nikada više na moje: „Dobar dan” neću čuti: „O, Ljiljana! Bog dobro d‘o!” i na kraju razgovora: „Blagoslov Božji za Vas i Vaše momke!”
Novi roman, treću knjigu iz niza „Ostroško trimirje”, njemu ću posvetiti. Znao je o čemu ću pisati, blagoslovio je moj rad, i vjerujem da će mu ta posveta biti mila.
Nisam mu rekla „zbogom”. „Zbogom” se kaže onima sa kojima se rastajemo. Ja se sa mitropolitom Amfilohijem nikada neću rastati. On će zauvijek ostati moj duhovni otac i zastupnik pred Gospodom.
Mila MILOSAVLjEVIĆ

---

MAJKA
Sreća je grliti Isusa
rekla si anđelima
kada si privila na grudi
Svog malog sina
u pećini vitlejemskoj.

Sreća je grliti Isusa
govorila si pastirima
iz Pastirskog polja
i trojici mudraca
sa Istoka
i Pravednom Josifu
zaštitniku.

Sreća je grliti Isusa
učila si ljude.
I one koji su slušali.
I one koji nisu hteli da čuju.

I bila si srećna.
Srećna kao sve majke.
Sve do onog četrdesetog dana.
Četrdeset dana sreće
i trideset tri godine jada.
Toliko je trajao Njegov put
od Tvog naručja
do krsta.


Učila si prvim rečima
Njega koji je Reč
i prvim koracima
Njega koji je Put
i životu ljudskom
Njega koji je Život
I krila si istinu
od Njega koji je Istina.
Ljubila si ga,
i smejala si se
kao svaka majka
koja se nada sreći svoga sina.
Kao da ne znaš za naum Božji
i reč proroka.
A znala si.

Kao da ne znaš
da će tvoje srce
probosti mač bola
tišala si strah
da ga on ne čuje.
Da njega ne uplašiš
Tvog sina
I Sina Božjeg.
Da mu ne oduzmeš snagu
Za put do Golgote.

Živela si dva života.
Jedan u svom ranjenom srcu
Drugi pred njim.
I nosila si dva tereta.
Njegov i svoj
I stradala si dvostruko.
Sa njim.
I strepeći od života bez njega.
Tvoja ljubav bila je snaga
i njegovoj i tvojoj žrtvi.
I nikada se nisi požalila
I nikada nisi posustala
Jer majka sve može
za svog sina.