U organizaciji Narodne biblioteke Budve promovisana je knjiga Jasenke Lalović „S ove bande moje gore”. O knjizi je govorila književnica Tanja Vujović, a sa autorkom je razgovarala Stanka Stanojević. Fragmente iz romana čitala je glumica Dubravka Drakić.
Tanja Vujović je navela da je to priča o ženi, „o našim ponositim Crnogorkama. Baš ovdje, među ovim brdima, posija nezaborav. Omaž. Ne samo ženi. Nama, svima. Za nauk”.
– Mila Paštrovka napisa priču o Crmničanki, pod beogradskim nebom ispisa odu Crnoj Gori. Danas kada duhovnost korača klizavom liticom, nesigurna u ruku koja će je pridržati. Ljubavlju. Kako bi drugačije i mogla nastati i ostati. U zabludi su, smiješnom zanosu, svi koji misle da se može drugačije. Mržnjom. Isključivošću. Podjelama. Takve „ljubavi” same sebe poruše. Plemenitost i dobrota dostupne su svima, koji znaju da je to ljudska osobina – rekla je Vujović.
A, kako je Lalović rekla, ovaj roman, nastavak prethodnog, bio je nužan.
– Tek se njime zaokružuje prva knjiga i ja ih zapravo brojim u jednu. Ona i ova, banda, strana su dualizam koji je u svima nama. Obično oprečne, ponekad međusobno isključive, ali i neophodne da bi i jedna i druga opstale. To je poruka iz pozadine ove knjige koju šaljem. Priča na kraju druge knjige levitira nekim nedovršenim odgovorima. Namjerno sam tako ostavila, jer čitava poenta jeste u tome da se čitaoci nadovežu nekim svojim sjećanjima, odgovorima i tako nastave niz. U tome je suština i moja namjera. Ova knjiga je skroman podsjetnik na ono što svako od nas ima kod kuće, ali se nerijetko skrajnulo – navodi Lalović.
Na pitanje što je zajedničko u mentalitetu „S one bande” i „S ove strane Gore”, a šta ih razlikuje, Lalović kaže:
– Raznolikosti su česte, ponekad se čine isključive, ali se isto tako i podupiru. To je neminovnost kojom opstaju, a da toga ponekad nisu ni svjesne. Baš kao što nema dana bez noći i obratno. Prostorna bliskost čini da su ova i ona banda upućene jedna na drugu. Koliko god da se razlike čine nepremostivima, vrh na kome se sastavljaju je tačka pomirljivosti koja sagledava obje bande – naglašava autorka.
Ona je dodala i da je ovim romanima pokušala da sačuva sjećanja, pričanja, jer, dodaje, svjesna je da je njena generacija možda posljednja koja može o tome da svjedoči. „Utoliko je na nama veća odgovornost. Važno je da mnoge poruke koje su ostavili, prenesemo”, kaže Lalović.
– Sigurna sam da se u njima kriju mnogi valjani odgovori na pitanja koja nas danas muče i na koja tražimo odgovore na pogrešnim stranama. Treba osluškivati one koji su dio ovih prostora i čiji genetski zapis je u našim venama. Oni znaju šta je dobro za ono njihovo. Savremeno doba je vrijeme izvrnutih vrijednosti, samim tim i odluka – ističe književnica. Ž.J.

---

Ogroman pritisak na žene
Djelo problematizuje i pokreće brojne teme vezane za domen ženskih, pa time i ljudskih prava, nekad i sada. Naročito kada su u pitanju stvaraoci.
– Nisam sigurna da se suštinski mnogo toga promijenilo. Možda je samo ogrnulo neki novi plašt kojim se spretnije prikriva pravo stanje.
Porazila me je činjenica koju sam skorije čula, da u Beogradu postoje klinike na koje tajno dolaze žene sa ovih prostora ne bi li što ranije utvrdile pol djeteta. Tamo se abortiraju samo ženska djeca! Nisam sasvim sigurna da je samo na njima odgovornost za takve odluke. Ogroman je pritisak na ženama i danas. Očekivanja da podari ono što nije samo do nje su nepravda i balast koju vijekovima ne uspijevaju da zbace sa sebe... Ono što je sigurno je da nismo na istoj startnoj poziciji – ističe Lalovićeva.