-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Za prve generacije zanatlijskih i trgovačkih porodica bila je karakteristična povezanost stambenog i poslovnog prostora. Tako je beogradski trgovac Nikola Stefanović sa porodicom stanovao „u velikoj kući balkanskog tipa koja je, sa Ulicom Zmaja od Noćaja, imala nekoliko dućana, a u prizemlju prema Velikoj pijaci i na spratu stanove”. Terzija i trgovac Tasa Terzibašić „kupio je staru tursku kuću sa dva boja, na Velikoj pijaci, gdje mu je bila radnja. Na spratu je stanovao s porodicom, a u prizemlju držao radionicu i prodavnicu svojih proizvoda”.
Podjela prostora i poslova na mušku i žensku „sferu” uočavala se i u srpskim varošima. U jednoj pripovjeci iz gradskog života, Borislav Stanković je opisao tu podjelu:
„A ostali kućni poslovi, cio red, držanje kuće, nabavka, trošak, kujna, pranje, sve je to bilo materino. Ona, samo sa jednim mlađim (slugom ili sluškinjom), sve je nadgledala i sređivala. A on, mada bješe cijelog dana kod kuće, ipak izgledaše kao neki gost, tuđin, i kao neki koji misli da ide, pa sjedi i čeka dan kada će da pođe, tako nije znao ni za šta u kući, niti se opet htio brinuti, već je sa dosadom i nekim strahom odbijao svako učešće u domaćim poslovima, u kupovini, plaćanju, rasporedu. Sve je bilo ostavljeno materi i ona je sve to sa onom durašnošću koja prelazi u urođenost, neumorno kao sahat svršavala i brinula se.”
Na ovo, književno viđenje porodičnog života, nadovezuju se i utisci koje je o beogradskim porodicama stekao ruski putopisac Pavel Rovinski. I on je zapazio odsustvo čvršće povezanosti muža i žene:
„Porodičnog kruga skoro i da nema; muž ima svoje poznanike, žena svoje, i među njima je malo veze. I bez obzira na to što kod Srba žena nije u podređenom položaju, ona je slobodna i otvorena u ponašanju, ipak je ženski krug, žensko društvo u porodici za čovjeka koji ne pripada porodičnom krugu – dosta zatvoren. Ta razlika često dolazi i zbog razlika u obrazovanju. Često ćete sresti muža koji je obrazovanje stekao u inostranstvu čija je žena jedva završila osnovnu školu. On je zauzet naukom i politikom, a ona ništa ne zna osim svoje kuhinje, šivenja, vezenja i drugih ručnih poslova.
Tako, velika razlika u obrazovanju čini prvu oštru granicu između muža i žene. Ta se razlika povećava zbog različitog načina života: muža skoro da nikad nema kod kuće, a žena skoro nikada iz kuće ne može izaći. Pa ipak, uz svu tu razliku, u njihovom životu nećete naići ni na kakav nesklad. S jedne strane, muž ima vrlo ograničene zahtjeve prema ženi, a s druge – treba biti pravičan prema srpskoj ženi – ona vrlo brzo zna da prihvati muževljeve poglede, čim se određuju svi porodični odnosi”.
Da su žene bile stub kuće koje su brinule o organizaciji porodičnog i domaćeg života, ima svjedočanstava i u onovremenim memoarskim djelima. Pored klasične ženske uloge – supruge, majke i domaćice, pred žene iz viših društvenih krugova postavljana su i druga očekivanja:
„Pa da je naša mama mogla da se ograniči samo na svoju ulogu domaćice i majke, bilo bi još i kojekako, iako su rastenjem djece rasle i brige. Međutim, dođe vrijeme kada je mama morala pored sviju tih briga da uzme na se i dužnost `reprezentacije`, jer ja bijah, međutim, postao ministar, pa `Lord Mayor` beogradski, pa poslanik u Atini, pa poslanik u Carigradu, i naša skromna mama morala je da `prima`, da daje `ručkove` i soareta, da učestvuje na svim paradama i dvorskim zabavama”, opisao je obaveze svoje supruge Vladan Đorđević.
Đorđević je bio zadovoljan kako se njegova supruga, skromnog porijekla i obrazovanja, snašla u novoj ulozi: „I moja Paulina odgovorila je tim novim dužnostima tako perfektno kao da je bila rodom iz `velikog svijeta`, pa ipak su njena djeca, pored obrazovanja koje škole daju, živi dokaz dobrog domaćeg vaspitanja, a to je njeno djelo. Ona je kao žena i majka naučila dva nova jezika, srpski i francuski, i čitala je toliko da je njeno opšte obrazovanje brzo se izravnalo da obrazovanošću krugova u kojima je naizmjenice imala da živi. Čak se razumijevala i u politici toliko, da se ja danas kajem što je nijesam poslušao u Karlsbadu 1897. kada me je savjetovala da ne primam misiju da sastavim vladu”.
Sličan je opis i supruge Svetomira Nikolajevića, Anke, inače trgovačke kćerke, iz pera njenog sina Božidara: „Ona bješe ne samo primjerena mati njegove djece, već i vjerni mu drug i mudra savjetodavka. Osim toga, mati nam u svoje vrijeme bješe jedna od najobrazovanijih gospođa u Beogradu. Govorila je perfektno francuski, njemački, italijanski i novogrčki. Djela evropske književnosti čitala je u originalu. Njena omiljena literatura bijaše Danteova `Božanstvena komedija`; mnoga mjesta iz nje znala je naizust. Svojoj djeci bi nedjeljom popodne po čitave sate prevodila pojedine odlomke ove najveće tvorevine u italijanskoj literaturi”. (...)
(NASTAVIĆE SE)