- Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Car Nikolaj Aleksandrovič je vaspitavan u duhu sredine u kojoj se rodio i u kojoj je živio i odrastao. U takvoj sredini je stvarao navike, koje su kasnije bile osnovno pravilo njegovog ponašanja. Ustvari, njegov karakter se odlikovao smirenošću, suzdržanošću i nikad nije pokazivao svoja osjećanja. Uvijek je bio staložen i skoncentrisan. Niko od prisutnih nije mogao da primijeti njegova neraspoloženja i ljutnju. Volio je da čita mnogo, izučavao je društvene nauke, a posebno istoriju.
Bio je, jednostavno, veoma skroman čovjek u svojim prohtjevima i potrebama.
Ne samo ruska štampa za vrijeme revolucije, već se i neki istoričari, čak i danas, trude da proture u javnost da je car, pored svojih mana,imao i sklonost prema alkoholu. To nije istina. Nikada nije osjećao potrebu za vinom. Obično je prije doručka i ručka ispijao po jednu čašicu šljivovice. Nije nikada pio konjak, a nije volio ni šampanjac. Ako je morao da popije u društvu, uvijek je pio u granicama normalnog. Još od malih nogu, on je volio da dokoliči, samo ako nije nešto čitao ili fizički radio, jer su mu jednostavni uslovi življenja stvorili takve navike.
Posebno je volio prirodu i lov
S obzirom da je bio religiozan, njegova jaka osjećanja ljubavi bila su usmjerena prema običnom ruskom čovjeku. Ako su dozvoljavale okolnosti, dok je bio uhapšen, on je odlazio kod vojnika, družio se sa njima, razgovarao, igrao šah sa njima, pokazujući svoju neobičnu jednostavnost tokom tih susreta. I djecu je vodio kod njih.
On je bio čvrsto ubijeđen da je ruski čovjek blage naravi, dobre duše i osjećajan. Njemu je jasno da taj čovjek mnogo šta ne razumije, ali se na njega može uticati dobrim djelima. Ova svoja ubjeđenja nije mijenjao do kraja života. To je bilo svima toliko jasno da je pukovnik Kobilinski, pokazujući veliku odanost i sažaljenje prema caru tokom istrage, izjavio: „ Ponekad mi je bilo teško zbog toga“.
Car nikada nije okrivljivao vojnika-mangupa za njegovo ponašanje, već njegovog pretpostavljenog i nadležnu komandu. Zahvaljujući takvom stavu, dok je bio u pritvoru, on nije mogao ni da shvati tu opasnost, koja mu je prijetila.
Vlast kao vlast, za njega nije značila ništa. Za njega je Rusija bila sve. Najviše se plašio da će ga protjerati iz zemlje, a to ne bi mogao nikako da podnese. Dobrota njegove duše, sa posebnim osjećajem prefinjene taktičnosti, je bila tipična karakterna crta njegove naravi, koja je bila izrazito naglašena. Po svom karakteru on je lično bio nesposoban da napravi nekome zlo.
Ta njegova osobina imala je uticaja skoro na sve ljude i ostavljala je očaravajući utisak.
Dva čovjeka su bila zadužena da daju negativne komentare o caru. To su bili Kerenski i knez Ljvov. Prvi je govorio za cara da je mističan, nepovjerljiv prema ljudima, da je prezirao ljude i bio intelektualno ograničen, ne poričući da je, ipak, imao „ nekakav osjećaj prema životu i ljudima“. Knez Ljvov kaže da je car „ lukavi Vizantijac“.
U isto vrijeme obojica njih, i Kerenski i knez Ljvov, karakterišući cara, koriste jednu te istu sintagmu. Kerenski skreće pažnju na njegove „čarobne i privlačne oči”, a Ljvov naglašava njegovu „ očaravajuću moć“, koja se prenosila na ljude.
Ta naglašena crta njegovog karaktera dovodila je ljude u takvu situaciju da su zaboravljali da je to car, dok su sa njim razgovarali.
Po svom mentalnom sklopu, on nije bio pristalica ideja apsolutizma i bio je živi primjer negacije takve vlasti.
Pronicljiv, živahan, umiljat
Carević Aleksej Nikolajevič je bio dječak od 14 godina, pronicljiv, živahan, umiljat, veoma inteligentan i vesele prirode. Bio je dosta lijen i nije volio knjige. Imao je u sebi karakterne crte i oca i majke. Naslijedio je od oca prostodušnost, dok su mu osionost i uobraženost bili nepoznati, ali je bio svojeglav i jedino se pokoravao ocu. Majka je htjela da prema njemu bude stroga, ali nije imala snage. Njegova učiteljica Bitner priča o njemu: „On je bio tvrdoglav i nikad nije dozvoljavao da ga žene uvode u red“.
Bio je krajnje disciplinovan, dosta povučen i tolerantan. Očigledno je bolest učinila svoje i ostavljajući svoj trag, njegova ličnost se formirala tako. On nije volio dvorski bonton, volio je da se druži sa vojnicima, upotrebljavao je izraze koje su oni koristili i te iste narodne izraze upisivao u svoj dnevnik, koje je od njih čuo. Svojom štedljivošću je podsjećao na svoju majku, nije trošio svoj novac, sakupljao je razne bačene stvari, eksere, papir premazan tankim slojem olova, parčiće kanapa i tome slično.
NASTAVIĆE SE