- Pi­še: Če­do­mir An­tić

E, bravo, Duško Markoviću! Postigli ste karijerni uspjeh bez premca. Uklonili ste bilborde u Budvi. Ja mislim, a u zaključku me utemeljuje iskustvo i poznavanje najnovije istorije Crne Gore, da je to najveći uspjeh tokom čitavog trajanja miloističkog režima. Sve drugo je bilo kucanje na otvorena vrata, koska bačena dobrovoljnim političkim slugama, koji su mijenjali ideologije, identitet i gopodare češće nego što prosječan Englez mijenja automobil. Srećna je država čiji se ministri bave ekološkim ili filozofskim pitanjima.
Da srpska vojska nije tamo stigla, u Budvi svakako ne bi bila uspostavljena država Petrovića, pošto oni koji kapituliraju teško mogu da se nadaju većem od obnove predratnih granica. Ukratko, prije bi se tu učvrstila neka strana sila nego što bi bilo onako kako su u Kumrovcu učili oce sadašnjeg crnogorskog režima. Bez srpske vojske u kojoj je bilo više od devet stotina (900) Srba iz Boke, mladi megahistor – master iz primorja ne bi govorio srpski jezik (a time ni crnogorski), već bi se služio italijanskim ili albanskim, dok bi o dukljanskom porijeklu mogao samo da mašta. Poslije sedamdesetak godina kažnjavanja, tim bi se konstrukcijama već tridesetak godina svi smijali.
Svi znamo da je Crnoj Gore malo bolje od balkanskog prosjeka isključivo zato što je Milu Đukanoviću i njegovim saučesnicima mnogo, mnogo bolje nego velikoj većini svjetskih diktatora. U tom svjetlu, jasno je zašto su bilbordi problem. „Snažan“ identitet, „duboko“ ukorijenjena posebnost i „nevjerovatna“ razlika od ostatka srpskog naroda učinili su da je svako ukazivanje na istorijske činjenice istinska opasnost po nacionalnu bezbjednost sadašnje Crne Gore. Nesrećni premijer ne razumije. „Sila je utočište slabog“ napisao je Horhe Luis Borhes. Srbija, matica i otadžbina cjelokupnog srpskog naroda, pa prema tome i većine stanovništva Crnogorskog primorja, za Đukanovićevu, Markovićevu, Rastoderovu i Šćekićevu državu bila je i ostala Atina moderne demokratije. Čak i sa Vučićem ili Miloševićem, dok je Mila Đukanovića na slobodi, Srbija ostaje bastion i izvor evropske slobode. I u Beogradu su prije trinaest godina osvanuli bilbordi, u vrijeme djetinjstva obnovljene demokratije –zadobijene u autentičnom narodnom buntu u kome se pred domom Narodne skupštine okupilo dvostruko više građana nego što ima Crnogoraca na planeti Zemlji, a sve to protiv režima koji je smio da se uhvati u koštac sa NATO-om. Na njima su bile fotografije ljudskih leševa u fazi raspadanja, riječ je bila o iskopanim žrtvama Srebrenice. Ispod jezivih fotografija stajala je poruka: „Suoči se!“. Te bilborde podigla je grupa slučajnih Srba, koja naravno nije imala novca za takvu aktivnost pa ju je izdašno finansirala jedna strana država, nuklearna sila, koja u svojoj istoriji nije znala za genocid (pogađate riječ je o Britaniji). Niko u Beogradu – ni vlast ni opozicija, ni „Obraz“, ni „Zavetnici“, ni „Nacionalni stroj“, ni ljute pristalice vojvode Šešelja – nije rušio, oštećivao ili uklanjao ove bilborde. Na Međunarodnom sudu u Hagu kasnije je dokazano da Srbija nema veze sa zločinom u Srebrenici. Ostao je spomen licemjernim bijednicima čiji su preci ubili milione ljudi od čije imovine oni i danas žive, a sude Srbiji što je saosjećala sa svojim narodom koji je preživio genocid i natjerali su ga da u ratu stvori državu kako bi se odbranio. Ostao je spomen na preugojenog Beograđanina koji je u novinama tvrdio da je njegov komšija u Beograd donio kesu ušiju vukovarskih Hrvata, ali mu nije palo napamet da istog prijavi policiji.
Mi smo Srbi preživjeli Turke, pa ćemo i sve ove. Gliser ekonomija i NATO kolaboracija može da dovede svakoga na vlast, ali 900 besmrtnika (koji su se za slobodu izborili na Kajmakčalanu, a nijesu pobjegli u inostranstvo kao jedan kralj koji je radi vlasti zaboravio srpstvo) i 700 alumnista Beogradskog univerziteta koji žive u najvećem jadranskom zalivu, ne mogu pobijediti zastarjele pandurske metode. Metode, koje su, uostalom, tamo gdje su naučno utemeljene, takođe naučene u Beogradu.
Čekali su naši preci 350 godina i oslobodili se od najveće sile ondašnjeg svijeta. Po cijenu miliona žrtava suprotstavili su se Habzburzima i Hitleru. Šta su ti mali dobici zasnovani na pobjedama uz pomoć američkih aviona ili od EU i policije sprovedenog referenduma? Koliko će trajati? Trideset godina? Šta je to za dinastiju Osman-Ertogrul? Politički vođa srpskog naroda u Crnoj Gori, hrabri Andrija Mandić, rekao je ovih dana jednu misao koja može biti uklesana u kamenu. Mandić, jedan od prvaka Demokratskog fronta i predvodnik Nove srpske demokratije, rekao je: „Oni mogu da u ovoj teškoj, neravnopravnoj i nečasnoj borbi pobijede hiljadu puta i sve će ostati isto. Mi treba da pobijedimo samo jednom.“
I tačka.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)