-„Slava je prednost koju neko steče iz nepoznatih razloga, lažno čudo privremeno” – zapisao je Mihailo Lalić 30. aprila 1974. godine. U novembru 1992., u intervju za „Ilustrovanu politiku”, dodao je: „Ali, i kad je čovjek pravo čudo kao Mocart, kao Šekspir, Galilej, Betoven, Lavoazje – nađu način da ga kazne, zakolju, zgaze, pa da mu se narugaju...”
* „Jedan od onih privilegovanih kojima su otvorene šikare tajnih dokumenata kaže da je naišao na zapis gdje Ćećo Stefanović daje na znanje gestapovcu Bećareviću da može izvući živu glavu ako izjavi da je Milovan Đilas sarađivao sa specijalnom policijom. Po svemu što sam saznao o Ćeću, on je bio sposoban da da, pa i da ispuni takvo obećanje.” (16. mart 1982. godine)
– Zapisao sam te riječi prije deset godina; u vremenu što proteče – ne nađoh ništa što bi me navelo da ih mijenjam...
* „Čini mi se da se Kardelju u krivicu pripusuju i tuđi grijesi. Ono što je govorio slovenačkim ‘komunistima’ pokazuje da on ipak nije bio u slozi s njima...” (12. oktobra 1969. godine)
– Zato što se Kardelj usudio da ne bude sasvim složan sa slovenačkim pseudokomunistima, spremali su se da ga kazne. Ugrabio je da umre prije, umakao prije osvete, ali je kazna ipak stigla njegovu drugaricu i prijatelje.
* „...poslije naših iskustava iz 1948–1953. junaštvo nije izvor nade no stradanja, a borba je svedena na sprdnju.” (15. jula 1964. godine)
– Bila me davno iznenadila jedna misao Golsvordija: „U stanju društva, hvalisavo nazvanom u ono vrijeme civilizacijom, jedini izvor nade bila je postojanost hrabrosti”. Strašna iskustva proganjanja informbirovaca u našoj zemlji zamutila su, otrovala, ismijala i taj poslednji izvor nade. Mislim da je to najstrašnija od užasnih posledica Golog otoka.
* „Ja takvu ili sličnu knjigu (misli na ‘Tren 2’ A.Isakovića, prim. B.S.), iako sam ponekad želio, nijesam smio napisati, jer bi moji veseli zemljaci potrčali da me gurnu tigrovima kao pjesnika Zogovića i Stefana Mitrovića, da me vežu za sramni stub, popljuju i kamenuju...” (16. marta 1982. godine)
– Da bih bolje objasnio ovaj zapis, moraću ovdje da se sjetim nekih stvari od prije skoro pola vijeka. U prvim poratnim godinama u Beograd su iz Bosne došli Branko Ćopić, Skender Kulenović i Oljača, nešto kasnije Selimović, pa Lubarda, Nogo i drugi; iz Crne Gore su se doselili Mirko Banjević, Janko Đonović, Lalić, Vujačić i neki drugi, iz Hrvatske Joža Horvat, Marijan Jurković, Vicko Raspor i nekoliko filmadžija i glumaca. Nije što nas je Beograd, čađav od bombardovanja, privukao ljepotama, no smo tu pobjegli od naših republičkih feudalaca i njihovih ulizica, naštimovanih protiv intelektualaca. Time što smo se izvukli ispod njihove vlasti, kod njih nijesmo stekli naklonost ni praštanja. Jedva su čekali da „zglajzamo” pa da nam se osvete za prošlo i za buduće. Beograd ne-hvaljen, čak i grđen, prihvatio nas je, trpio nas je, ali je u nama ostajalo osjećanje da smo izgnanici, da smo stranci, da naše slobode nijesu ravne, da su naše nešto manje.
* „Juče su razvalili zid u Berlinu – naumili Nijemci da se ujedine i zaprže čorbu svijetu, ponajprije Jugoslovenima i ostalim Slovenima.” (11. novembra 1989.)
– Za tri minule godine otada događaji potvrđuju strahovanja. Mržnja, čizma, kuka, vika – slike slične sličicama ispred Drugog svjetskog rata.
* „Izgleda da se približava kraj socijalizma kao nade čovječanstva. U nekrologu koji mu se sprema moglo bi se reći da su mu grob iskopali – ne samo vođe reakcije, no takođe i monstrumi sa crvenim knjižicama.” (21. novembra 1989. godine)
– Pored monstruma, i plaćene račundžije pripremljene Fulbrajtovim i još nečijim stipendijama...
* „Komunizam je naslednik hrišćanstva u tome što se tvrdoglavo nada, uprkos svim porazima, da će svijet haosa i samoživog diskontinuiteta pretvoriti u carstvo razumne sređenosti, upitomljene s nešto ljubavi.” (16. novembra 1990. godine)
– Riječ nada je poslednjih godina često potezana s obje strane, najzad sasvim pohabana. Bolje je reći „nema nade”, jer poslije toga sve što bude biće bolje no zavaravanje.
(Sjutra: ROGOVI U DžAKU ZVANOM JUGOSLAVIJA)
Lalićeve poruke i poduke
„Mi koji smo bili inficirani pristrasnošću boraca, teško da ćemo moći da stvorimo nešto dovoljno objektivno. Najgore je što ljudima pripisujemo više svijesti i namjere no što je oni imaju. Teško nam je da pristanemo na istinu da su ljudi u koje nade polažemo – u stvari glupe i sebične životinje podjarmljene nagonima seksa i hljeba.”
***
„Pojavi se iznenada pokoljenje koje odudara od prethodnih: zanesenjačko, eksplozivno, riskirdžijsko, s nestrpljivim pjesnicima, svađalicama, hajducima, uskocima, tribunima: hoće pravdu i slobodu za sve ljude i sve živo, pričinjava mu se da je to moguće i da je želja svih naokolo. Od uvjerenja obnevidi, obneznani, zaleti se, udari o zid i popada polomljenih vratova i glava. Pokupe ih, zakopaju, zaborave, kao i pjesme koje su pjevali i zastave što su ih nosili dok su bili na nogama.”
***
„Sinoć javiše da je iznenada preminuo Miladin Radulović, zvani Krcun. Visoki, tanki, hrabri, spretni i pošteni komunista. Imao sam malo tako nesebičnih prijatelja kao što on bijaše. Sad, eto, nemam ni njega. Kažu da je umro iznenada, dakle pošteđen bolovanja – u tome je imao sreće – zavidim mu.”
Od četvrtka uz „Dan”
Feljton je rađen po novoj knjizi Buda Simonovića „NIKAD KRAJA TAMNICAMA – LALIĆEVE PORUKE I PODUKE”, koja je izašla iz štampe i moći će da se kupi uz „Dan” na svim prodajnim mjestima novina od četvrtka, 25. januara.