- Autor: Mijat Lakićević
Slučaj je paradigmatičan. I poučan.
Već drugu sedmicu u novobeogradskom Bloku 45 traje pobuna. Građani protestuju zbog izgradnje benzinske pumpe. U stvari, do prvog protesta je došlo prije više od mjesec dana kada je neočekivano prostor predviđen za pumpu ograđen žičanom ogradom. Građani su se okupili i u znak protesta srušuli ogradu. Onda se neko vrijeme, možda dvije-tri nedjelje nije dešavalo ništa da bi prije desetak dana osvanula nova, jača i bolje učvršćena ograda. Na to su građani odgovorili novim i jačim protestima.
Demonstracije su neposredno isprovocirane činjenicom da je to već peta pumpa na potezu od dva kilometra. Nije, dakle, riječ o nekom protivljenju privrednom napretku, jer ga u konkretnom slučaju, ako se on mjeri brojem benzinskih stanica po kilometru puta, ima i previše. Ulica Jurija Gagarina bi po tom kriterijumu bila vjerovatno najnaprednija na svijetu.
Protest naravno nije uperen, „lično” i specifično, ni protiv Naftne industrije Srbije koja gradi pumpu. Isto bi se desilo i da je riječ o bilo kojoj drugoj firmi, ukoliko bi, razumije se, okolnosti bile iste. A okolnosti su takve da se zbilja čini da pumpi tu nikako nije mjesto. Jer, podiže se takoreći u sred naselja, na dvadesetak metara od prvih zgrada, nešto preko 50 metara od jedne osnovne škole i 150 metara od druge osnovne škole i vrtića.
Ono što je možda najviše iznerviralo stanovnike jednog od prvih naselja sa „austrougarske” strane Save jeste činjenica da njih niko ništa nije pitao. To jest, ako je neke „javne rasprave” i bilo, onda za nju niko nije čuo. Uopšte, stiče se utisak da je odluka bila davno donijeta i da joj je samo trebalo obezbijediti propisanu formu.
Vlast, gradska kao i republička, nesumnjivo treba da vodi računa o razvoju „teritorije” kojom upravlja. Ali prije svega o interesima njenih stanovnika. Gradski privredni resursi, kao što je gradsko građevinsko zemljište, nijesu vlasništvo gradskih čelnika, pa da mogu da ga koriste kako im padne na pamet. Njihov posao je da, kao i na nivou države, postave okvir, pravila za korišćenje tih resursa, a onda omoguće da kroz konkurenciju ti resursi budu na najbolji način iskorišćeni. Jednu vrstu tih pravila predstavlja urbanistički plan. Čija je osnovna funkcija da omogući razvoj grada po mjeri njegovih stanovnika, a ne po mjeri interesa grupe na vlasti.
Ne bih da širim pesimizam, ali kako stvari trenutno stoje izgledi da građani uspiju nijesu veliki. Radnici i mašine iza ograde rade udarnički, sami protesti nijesu tako masovni da bi tom masom mogli da zaustave gradnju, a pouzdanje u pravnu državu je slabašno. Činjenica, međutim, da je sve veći broj ljudi spreman da se angažuje u odbrani svojih prava uliva optimizam. Jer, ovo je samo jedna bitka; borba za slobodu je tek počela.
Ili je bolje reći – nastavlja se. Ad infinitum.
Peščanik.net
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.