-Piše: Milan Mišić
Bilo je to (ne)očekivano – zavisno iz kog dijela svijeta se posmatra – izvinjenje i sasvim iskreno kajanje.
Sadržano je u vijesti koja se, kroz sveobuhvatnu mrežu interneta, brzo raširila – vijesti da se kompanija privatne željeznice koja povezuje centar Tokija sa periferijom svojim putnicima izvinila zbog toga što je u prošli utorak njen voz stanicu napustio 20 sekundi ranije nego što to nalaže red vožnje.
Vrata su se pozatvarala i kompozicija je krenula u 9:44:20 (prije podne) umjesto u predviđenih 9:44:40!
Niko od putnika to nije primijetio, voz je u dolaznu stanicu stigao tačno u sekundu, ali raniji polazak nije promakao dežurnom dispečeru, koji je to evidentirao i prenio pretpostavljenima. Oni su, pak, ovu grešku smatrali dovoljno velikom da zaslužuje javno saopštenje u kome je, između ostalog, rečeno: „Mi se najiskrenije izvinjavamo zbog ozbiljnih neprijatnosti koje su imali naši putnici”.
Dodato je i objašnjenje: mašinovođa nije dovoljno pažljivo pogledao u red vožnje, zbog čega je, zajedno sa cjelokupnom posadom voza, ukoren, uz naređenje da se ovakva situacija ne ponovi.
Ako je neko zbog 20 sekundi zakasnio, malo je vjerovatno da se zabrinuo: na ovoj liniji polasci su svaka 4 minuta. A u mreži tokijskog javnog prevoza, u kojoj vozovi imaju centralnu ulogu, ima i linija na kojima u saobraćajnim špicevima novi voz dolazi i svaka dva minuta.
Kašnjenja se dešavaju, po pravilu nijesu duža od jednog minuta, i uvijek su praćena javnim izvinjenjima, što japanskim željeznicama, koje su prve na šine postavile superbrze vozove (čuveni „šinkansen” – „voz metak” – prvu vožnju obavio je još 1. oktobra 1964, a danas se mrežom pruga od oko 2.700 kilometara, kreće brzinom od između 240 do 320 kilometara na sat) daje reputaciju najpouzdanijih na svijetu.
Opsjednutost tačnošću, kako su najnovijim povodom podsjetile novinske agencije, u jednom slučaju je bila fatalna: žurba da se nadoknadi zakašnjenje od 90 sekundi u polasku dovela je 2005. do iskakanja iz šina jednog prigradskog voza i do pogibije više od stotinu putnika.
Najnovije izvinjenje zbog 20 sekundi izazvalo je podsmijehe i čuđenja u većini drugih svjetskih metropola, gdje u željezničkom prevozu nijesu bitni ni minuti, pa ni sati. Tačnost vozova, doduše, može da bude i mjera uređenosti i uspješnosti države, pa se tako često pominje da su u režimima Hitlera i Musolinija „vozovi polazili na vrijeme” (ali se ne pominje kuda su ove fašističke vođe na kraju odvele Njemce i Italijane).
Japan je na preciznosti izgradio ne samo reputaciju svoje željeznice, nego i ekonomije, pa i društva. Nije doduše više druga ekonomija svijeta koja prijeti da postane prva, kao što je to bio u završnici prošlog vijeka – u toj ulozi danas je Kina – ali je ostao važan globalni akter i zemlja kojoj se zavidi ne samo na tačnosti vozova.
Japan je ovih dana bio u vijestima i povodom posjete američkog predsjednika Donalda Trampa u okviru njegove 12-dnevne azijske turneje. Domaćin mu je bio japanski premijer Šinzo Abe, koji je upravo osvojio svoj četvrti premijerski mandat, što je rekord u japanskoj politici (postavio je još jedan: bio je prvi predsjednik vlade poslijeratnog Japana rođen poslije rata).
Japan je, kako je pokazala i Trampova posjeta, danas na političkoj raskrsnici: da li da promijeni posleratni ustav (koji su mu napisali američki okupatori) i postane „normalna zemlja” time što će imati pravu vojsku, umjesto sadašnjih „snaga za samoodbranu”.
Protiv odustajanja od posleratnog pacifizma je većina Japanaca, ali je pitanje karaktera i uloge sopstvene vojske zaoštreno nuklearnim probama Sjeverne Koreje i neizvjesnostima koje je donio baš Donald Tramp: može li Japan zaista i dalje da računa na američki „nuklearni kišobran”, ili mu je bolje da se zaštiti sam.
Konačne odluke još nema, a u međuvremenu na iskušenjima su i neki poznati brendovi japanske industrije. Naročito poslije otkrića da je poznata željezara „Kobe stil” minulih godina sistematski falsifikovala brojke o kontroli kvaliteta komponenti koje je pravila za svoje kupce sa svih strana svijeta, proizvođače automobila, aviona, nuklearnih centrala, pa i brzih vozova.
I posle toga uslijedilo je izvinjenje koje ni približno nije tako bezazleno kao ono zbog voza koji je krenuo 20 sekundi prerano. Japanci su, međutim, u poređenju sa ostatkom svijeta, u mnogo većoj mjeri svjesni da je „đavo u detaljima”. Možda je zato glavna lekcija koju treba da naučimo od njih to da briga o velikom počinje pažnjom koja se pridaje sitnicama, da male neprijatnosti mogu da budu uvod u značajne probleme, a ozbiljno zaostajanje naoko beznačajnim kašnjenjima…
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)