Poslije više od deset godina imaćemo privilegiju da u našem najvećem nacionalnom teatru – Crnogorskom narodnom pozorištu od sjutra gledamo predstavu koju je režirao Egon Savin, jedan od najpoznatijih i najuglednijih pozorišnih reditelja s ovih prostora. U svom rediteljskom opusu Savin ima na desetine režija, koje je postavio u gotovo svim teatrima na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. I šire. Oprobao se u svim žanrovima, režirao savremene i klasične komade.
- Trenutni pozorišni trendovi su više okrenuti savremenoj svjetskoj literaturi, ali za mene to je pomalo propuštanje prilika i uzaludno trošenje energije i vremena. Nije mi ostalo još mnogo godina da režiram, pa se trudim da se koncentrišem na Šekspira, Molijera, Steriju, Nušića, Aleksandra Popovića takođe. Eto, to je neki moj pozorišni ugao.
●Priveli ste kraju režiju Gogoljeve „Žendibe”. Na koji način Vi čitate ovaj tekst?
- Igranje Gogolja predstavlja poseban napor i za reditelja i za ansambl, ali mislim da smo izašli na kraj s tekstom, i postigli ono čemu težim od kada radim gotovo samo klasične komade, a to je univerzalnost. A, kad postignete univerzalnost, onda ste postigli i aktuelnost. Nisam sklon učitavanju nekih aktuelnih momenata u teatar, pogotovo pomodnoj politizaciji. Gogolj zapravo piše sudbinu osobenjaka, pojedinca u učmaloj palanci. On piše o ruskoj provinciji s početka 19. vijeka, vrlo kritično i vrlo sumorno, ali neobično duhovito.
●Šta to Gogolja čini tako velikim?
- On izvrgava ruglu predrasude tog zatvorenog svijeta palanke koji nameće model života. I ukoliko se po svojoj prirodi ili svojim slobodoumnim opredjeljenjima razlikujete od modela palanke bićete neminovno uništeni. To je ta univerzalna situacija koju sam aktivirao. Komedijske efekte sam stavio u drugi plan. Igrati Gogolja znači igrati i dramu i komediju sa tragičkim trenucima. Gogolj je žanr za sebe, on se ne oslanja na konvencionalno pozorište. To je mješavina stila i osjećanja, sve u svrhu jedne izoštrene, neobične, i neobično humane slike svijeta.
● Univerzalnost koju ste pomenuli, zar se ne očitava i u naše vrijeme, jer nisu usamljeni glasovi koji tvrde da i mi živimo u kaljugi palanke?
- Balkanska palanka je slična ruskoj palanci. To je zatvoreni svijet koji ima svoja nakaradna pravila. Ona diktiraju jednu vrstu neslobode. Duh palanke postavlja tabue, zabrane, konvencije kako treba živjeti, šta je dobro a šta ne, postavlja određene nakaradne vrijednosne sisteme. Naravno, Gogolj se podsmijeva banalnosti palanačkog svakodnevnog života i to je ono što je uzbudljivo, aktuelno i što je pitanje i ove sredine u širem smislu. Balkanska palanka, i vjerujem evropska, nešto je univerzalno, nešto što se ne mijenja. Upravo nepromjenjivost duha palanke je ono što čini ovo djelo zanimljivim za gledanje, promišljanje, eventualo i neko vrednovanje, to jest zauzimanje određenog vrijednosnog stava. To je moj poriv za režiju ovog komada.
● S obzirom na Vaše iskustvo da li pozorište može da promijeni svijet? Da li prilikom izbora teksta pomislite: „može li ovo nešto da promijeni”?
- Pozorište bi možda i moglo da promijeni svijet kada bi svijet osjećao pozorište kao nešto važno. Sjećam se vremena kada je pozorište bilo u centru društvene, javne pažnje. Danas je ono marginalizovano, ostavljeno takoreći sladokuscima, ljubiteljima kojih je neobično malo. A, ljudi koji su odgovorni za našu situaciju ne vide u teatru nikakav smisao. Pozorište se često danas ruga stvarnosti, a kreatori naše stvarnosti su političari, i oni drže novac u svojim rukama. Pozorište je sve siromašnije i sve marginalnije, a nije više ni u centru medijske pažnje kako je nekad bilo. Sudbinu svijeta, i pozorišta, u svojim rukama drže ljudi od vlasti i moći.
● Nikako da dobijemo političara koji će reći, poput Čerčila svom ratnom kabinetu da je kultura poslednja stvar kojoj treba uzeti novac, jer, kako je objasnio kultura je zapravo ono čime se branimo i za šta se borimo?
- Sjećam se kada je bilo obavezno ići na predstave i koncerte, jer to je bio obavezni dio obrazovanja. Ali, socijalizam se nikada više neće ponoviti, naročito u odnosu prema kulturi. Živimo u državama koje daju oko jedan odsto za kulturu, a to je besmisleno. To je tako jer naši vlastrodršci pod kulturom svrstavaju samo savremenu umjetnost. Zaboravljaju da je kultura pitanje jezika, tradicije, što je zapravo pitanje nacionalnog identiteta. Bez kulture moguće je da će narod u nekom tradicionalnom i nacionalnom smislu izgubiti svoj identitet. Utopiće se. S.ĆETKOVIĆ
„Olimp” vraća publiku
● Šta mislite o pozorištu koje predstavlja 24-časovna predstava „Olimp” Jana Fabra koja je obilježila upravo završeni BITEF?
- Pozdravljam takve eksperimente u teatru jer vraćaju pozorištu atraktivnost i senzacionalost, koji su neophodni da bi se publika vratila u teatar. U zapadnoj Evropi ima država koje dotiraju pozorišnu umjetnost pa ima teatara u izobilju. U nekim su predstave poput „Olimpa” sasvim normalna pojava, jer ima toliko raznovrsnih teatara da su takvi ekstremi neophodni da bi skrenuli pažnju na sebe. Kad imate obilje raznovrsnog teatra takve pojave su samo jedna vrsta dobrodošlog ekskluziviteta.
Ekipa „Ženidbe”
Gogoljevom „Ženi,dbom”, čija premijera je zakazana za sjutra u 20 časova, na velikoj sceni CNP-a počinje nova sezona CNP-a. U predstavi igraju Nada Vukčević, Zoran Vujović, Varja Đukić, Dejan Ivanić, Nikola Perišić, Aleksandar Gavranić, Gojko Burzanović, Olivera Vuković, Radmila Čolić, Stevan Radusinović i Goran Vujović. Dramaturgiju potpisuje Stela Mišković, scenografiju Vesna Popović, kostime Jelena Stokuća, lektor je Dubravka Drakić, asistetkinja režije Radmila Čolić a izvršna producentkinja Nela Otašević. „Ženidba” će biti izvedena i 5. oktobra na sceni Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”.