Među zanimljivim zapisima o Prizrenu u ovoj hrestomatiji naišli smo i na tekst K. N. Kostića, objavljen januara 1914. u „Delu”, listu za nauku, književnost i društveni život, sa sjedištem u Beogradu, iz koga prenosimo jedan segment:
„...Turci su zauzeli Prizren u junu 1455. godine. Pod 9. junom 1455. godine naš ljetopisac je zabilježio: „Primi car Prizrenac i Prizren stari 21. juna”. Da li je ovaj Prizrenac onaj kastel što ga 1331. i 1332. godine toliko mnogo tražaše Dubrovčani za svoje trgovce? Izgleda da se dubrovačka kolonija u Prizrenu po turskom osvojenju Prizrena smanjila i rasturila.
I za turske vlade u 16. vijeku Prizren se pominje kao da nije bio mala varoš. Samo Mehmed Hajredin Kukli-beg 1537. godine ima u Prizrenu 117 dućana i 6 vodenica. U drugoj polovini 16. vijeka Prizren strada od Arbanasa i Sinan-paše Rotulovića. Dečanski je kaluđer zabilježio pod godinom 1574: „Veliki zulum bijaše togda od Arnauta, osobito od Mahmut-begovića u Peći, u Skadar od Ivan-begovića, poturčeni Bušatlije, u Prizren Sinana-pašića Rotulovića, u Đakovu od Elsu-pašića. Dvije hiljade hristijane okolo ovi varoši isjekoše”.
U 17. vijeku Prizren se pominje kao velika i znatna varoš. Marin Bici (1610) opisuje Prizren kao otvorenu varoš „bez zidova” (gradskih); ima 8.600 kuća, dosta velikih; gotovo sve kuće imaju svoja dvorišta, kao i seoske kuće u Italiji, i Prizren, po velični, ne ustupa nijednoj varoši u Staroj Srbiji osim Skoplju (koje je od Prizrena veća varoš); varoš je puna česama i žive, tekuće vode, koja okreće vodeničke vitlove i čini varoš uglednom i prekrasnom. Sofijski arhiepiskop Petar u svojoj istorijskoj raspravi o prizrenskom episkopatu (1655) računa da u Prizrenu ima 12.000 kuća, od kojih su 30 katoličkih a ostalo pravoslavni Srbi i Turci; u varoši se nalazi preko 300 vodenica; Prizren se nalazi na vrlo lijepom položaju, a u predjelu izobiljnom u žitu, vinu i ribi: I St. Gaspari (1671. godine) računa Prizren u red glavnih varoši u Srbiji. Lijepe nam podatke o Prizrenu 17. vijeka pruža Petar Bogdanić Bakšić, o kome je g. Čeda Mijatović mislio da je potomak Dušana Bogdana. Prizren trguje najviše vinom i kordovanom; u njemu se izrađuju razne puške i dimiskije. Oko Prizrena puno je rodnih vinograda, koji daju izvrsno vino. Masareki (1651.g.) pominje da prizrenski trgovci izvoze vunu čak u Germaniju preko Beograda. Vidi se, dakle, da je stočarstvo bilo razvijeno na Šar-planini. Ali je Prizren i u 17. vijeku stradao od planinaca Arbanasa, naročito od Miridita, kako to Bakšić ističe. Iako je katolika bilo malo, 30-40 kuća, u 17. vijeku stoluje katolički vladika, koji je potčinjen sofijskom katoličkom arhiepiskopu. Ponekad je Prizren stradao i od turskih nameta. Po jednom zapisu, 1651. godine u Prizren dođe Mehmet-paša i uze od naroda 10.000 akči na ime novog nameta dotle nenaplaćivanog „kaftan-akče”: „A on uze 10.000 vata oskudna i nuždna vremena, oh!”, veli taj jadnik koji je cio zapis dao. (...)
Vuk Karadžić pominje 1827. godine Prizren kao stari grad s velikom varoši. Ami Bue (1840) uzima da je Prizren jedna od najljepših i najbogatijih varoši u evropskoj Turskoj. Ima preko 26.000 stanovnika. Razni zanati, veli Bue, i njegova tranzitna trgovina između Turske i primorske Arbanije učinili su da se poveća bogatstvo i broj njegova stanovništva; ima pokrivenu čaršiju, 12 velikih džamija, više sahatnih kula, jednu pravoslavnu i jednu katoličku crkvu; stolica je pravoslavnog vladike; nije tako prljav kao ostale varoši u Turskoj.
Poslije ovog lijepog napretka Prizren se neprestano povećavao i bogatio. Gilferding 1857. godine računa u njemu 4.000 domova. Tada je i Prizren bio u trgovinskim vezama sa Beogradom, Sarajevom i Skadrom; stanovništvu je glavno zanimanje bila trgovina, koja je pretežno bila u rukama pravoslavnih; živa je bila prizrenska čaršija i zahvatala je nekoliko pokrivenih ulica. Han (1863) računa u Prizrenu na 46.000 stanovnika i 1.200 dućana u čaršiji. Prizren je tada smatran za glavnu oružnicu na Balkanskom poluostrvu, jer se u njemu mnogo oružja izrađivalo. Pored mnogih puškara bilo je mnogo i tabaka i terzija. Prizrenski se sahtijan izvozio u Madžarsku, drugi se prizrenski proizvodi izvozili na sve strane, naročito u Misir i Srbiju. Trgovina je sva bila u rukama hrišćana. (...)
Još 1857. godine Gilferding je rekao: kada bi Prizren bio u sigurnim saobraćajnim i srećnim političkim prilikama, on bi iznova, kao i za vrijeme cara Dušana, postao srpskim Carigradom – središtem života i rada cijele zapadne polovine Balkanskog poluostrva.
Poslije punih 457 godina robovanja Prizren je opet postao slobodan. Majka njegova, otadžbina Srbija, donijela mu je slobodu, a radom ruku djece svoje Srbija će Prizrenu, srpskom Carigradu, donijeti i sigurna saobraćajna sredstva i sređene i srećne političke prilike, pa ma kako se zvali i ma koliki da su neprijatelji srpskog naroda”, zapisao je K.N. Kostić.
(NASTAVIĆE SE)
priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ