<br />
Ako se uzmu dosad iznijeti podaci o najvjerovatnijem broju srpskih logoraša, nastradalih u deset najvećih, od trista logora, na teritoriji Austrougarske, vidjećemo da ih je bilo 236.807, što je više od 200.000, koliko je zvanično procijenjeno na Versajskom mirovnom ugovoru...
Pored utvrđivanja broja logora, preminulih logoraša, veoma je važno utvrditi i okolnosti pod kojima su logori funkcionisali, režim rada i života...
Lokacija logora, je po pravilu, birana u nezdravim dijelovima Austrije, Mađarske, Češke i Moravske, uglavnom blizu rijeka, ritova Dunava i drugih vodenih površina, kao što su Nežidersko i Blatno jezero.
Smještaj je bio ispod svakog ljudskog nivoa. U početku su logori bili pod otvorenim nebom, ograđeni bodljikavom žicom. Logoraši bez adekvatne odjeće i obuće, izloženi vremenskim nepogodama, brzo su umirali. Kasnije su pravljene improvizovane barake, u kojima su ležali na zemlju. I tu ih je morila hladnoća, ili vrućina.
Glad je bila konstantna. Tokom prvih godina, bila je donekle i podnošljiva, da bi već početkom svake iduće, zalihe bivale sve tanje i tanje. U početku su logoraši dobijali jedan kuvani obrok, uglavnom jednoličan i, naravno, bljutav. Uz to, dijelili su hljeb od 750 grama na trojicu.
Kasnije je hljeb smanjen na 500 grama, a čorba kuvana od raznih trava. Naposletku je hrana smanjena ispod biološkog minimuma, pa su logoraši jeli logorsku travu, a sa životinjama se otimali oko pomija na đubrištu.
Iscrpljivanje logoraša teškim i opasnim radom takođe je bilo konstantno. Prvenstveno su bili angažovani za rad, koji Austrougari, prije svega, nikada ne bi radili.
Srpski logoraši radili su u rudnicima uglja, kamenolomima, gradili puteve, nezaštićeni baratali hemikalijama... Da bi ih, iznemogle, gladne i umorne, austrougarski vojnici maltretirali, tukli, prebijali, ne dajući im da spavaju bar nekoliko sati.
Higijene skoro da i nije bilo. Vode nikad dosta. Jedva su je dobijali i za piće, a kamoli za umivanje, pranje rublja, niti im je sapun dijeljen. Usled takve nehigijene, javljale su se raznovrsne zaraze...
Obespravljenost se pokazivala u svemu, pa i u kažnjavanju. Sve je zavisilo od trenutnog raspoloženja ljudi iz austrougarske komande. Logoraše su svi tukli, od komandanta logora, do stražara, u svako vrijeme i bez razloga. U stvari, razlog je bio taj što su Srbi. Za pokušaj bjekstva vezivani su za kolac iza leđa, zatvorom do trideset dana, ili vješanjem za stub, ili drvo, glavom okrenutom na dolje. Više puta i smrtnom kaznom.
Vezivali su ih za kolac unakrsno: lijeva ruka-desna noga i desna ruka-lijeva noga, uz stavljanje bukagija na noge, bez oslonca na zemlju. Tako bi stradalnik ostajao i po šest sati.
Vješanje glavom nadolje, u trajanju od dva sata, često je izazivalo nesvjestice. Skidali bi ih sa stuba da se osvijeste, potom ponovo vješali, do ispunjenja kazne.
Pljačkanje logoraša je bilo mnogobrojno i raznovrsno. Otimačina je počinjala putem pretresa, u kojima im je oduziman novac, nakit, satovi i mnogi drugi predmeti koji su imali ma i kakvu vrijednost.
Srpskim logorašima nijesu dozvoljavali prijem novčanih pošiljki. Novac su stavljali u depozit, a pakete dijelili između sebe. Umjesto novca dobijali su nekakve bonove, koji su bili bezvrijedni. Bonove su mogli koristiti samo u logoraškoj kantini, kupujući hranu, koja bi im na razne načine bila oduzeta.
Iako su bili dužni po Haškoj konvenciji, Austrougari nijesu pružali adekvatnu ljekarsku zaštitu logorašima.
Prema izvještaju Ž. Topalovića, sanitetska služba u logorima nije ni postojala. Nije bilo ljekara, ili samo jedan na stotinak logoraša.
Čak je, u nekim slučajevima, širenje epidemije zvanično ljekarsko osoblje napuštalo logore i zaražene ostavljalo samim logorašima...
S pravom se može reći da je bila u pitanju svjesna, perfidno planirana i organizovana politika neliječenja bolesnika. I onako su im, iznemogli i bolesni bili na teretu. Bolje da umru od bolesti, nego da troše metke...
Dr Živko Topalović, koji je po obilasku austrougarskih logora podnio izvještaj Vladi Kraljevine Srbije na Krfu, pored ostalog, navodi: „Austrijski i naši ljekari vršili su sekciranja, pregledali i mjerili leševe. Bilo je leševa, koji nisu težili više od 30 kilograma.”
Kako su koncentracioni logori iz Prvog svjetskog rata masovno ponovljeni i u Drugom svjetskom ratu, postaje jasno da su logori od početka bili planski projektovani kao najefikasnije sredstvo za izvršenje genocida tokom njihovog trajanja...(Nastaviće se)
Piše:
Veselin Lazarević