-Autor: Milan Ružić
Kakav to narod toliko mrzi sebe? Koji su ti koji bi, samo da mogu, prodali sve? Gdje god se okrenem po ovoj našoj Srbiji, svi nešto rovare, krivinaju i izbjegavaju! U danima uoči Vidovdana, kod nas se organizuju „vanredne parade ponosa”! Ništa Košare! Ništa Jadovno! Ništa Kosovo!
Djeluje mi da svi samo čekaju da neko spomene Košare, Jadovno ili Kosovo, pa da se na njega sruči i kuso i repato sa svojim optužbama, kojima uopšte nije cilj samo da optuže, već da se drugima za nešto tom optužbom preporuče! Evo, neka taj neko budem ja! Hajde sad „savremeni Srbi”, napnite se i počnite sa optužbama!
Mene nije sramota da kažem kako naše vojnike sa Košara smatram junacima i ne plašim se da priznam da one koji su preživjeli taj pakao tretiramo upravo onako kako ne bismo smjeli! Od koga da krijem Košare? Što da prećutkujem naše junaštvo?
Nije me sramota da kažem da se tresem od užasa kad god neko spomene Jadovno! Ne stidim se toga što bih zaplakao nad svakom jamom od trideset i dvije, a nad Šaranovom ne smijem ni da zamislim kako bih se osjećao. Za koga da štedim suze? Da ih lijem samo iz interesa kao vi? Neću da prećutkujem zločine nad svojim narodom i da gutam knedle pred strancima kako bih tim knedlama začepio jame!
Zbog čega da me bude sramota što volim Kosovo? Kako da taj boj, kojim smo mi dobili sebe same, smatram rupom u svojoj istoriji? Što da zaboravljam kad mogu da pamtim? Bog nam dao tu golgotu kako bismo se vratili sebi, a vi ste se našli pametni da nam je poričete i rezultat umanjujete! Nije me sramota ni da kažem kako moj narod ugnjetavaju na mojoj zemlji kosovskoj! Rekao bih „našoj”, ali biste se odmah pobunili kako vi Kosovo ne priznajete kao svoje!
Ono čega me jeste sramota je ta „vanredna parada” ili kako je već nazivate! Sramota me je što je to bila glavna tema prije neki dan! I šta je ona donijela? Je li već danas nekome bolje zbog nje? Jesmo li danas, braćo rasrbi, bogatiji, ljepši i pametniji? Jesmo li evropskiji narod danas? Je li nas to lansiralo u orbitu u kojoj kruže savremeni narodi? Hoće li sad svi biti zadovoljni? Eto, sad smo zemlja za primjer! Nismo dozvolili samo redovnu, nego i vanrednu paradu! Šta dalje? Ima li još neke? Dajte da isparadiraju svi koji to žele, pa da se svega toga zasitimo i da se proevropimo kao nijedan drugi narod! Prećutaću, obećavam.
Ali, kada ulicama krenu litije zbog potopljene Valjevske Gračanice, kada se postavi Zid plača, prođe rijeka ljudi koja oplakuje žrtve sa Jadovna, ili pjesmom ispraća preživjele vojnike sa Košara, autobusi Srba krenu na Kosovo da posjete Pećaršiju, nemojte mi tad prodavati priču o zaostalosti i onome što vi smatrate nacionalizmom!
Sva prava su vam data i sve slobode su vaše! Sve što treba, kako bi vas neka strana ruka pomilovala po glavi i dozvolila da se u njihovom društvu nađete, vam je ustupljeno! Sve ste zaboravili, porekli, osporili, popljuvali i pogazili! Nemojte da vas takve kakvima sebe smatrate, oličenjima demokratije, tolerancije i intelekta, vrijeđa to što je neko našao za shodno da se sjeti ko je i kome šta duguje! Ako vas ponižavaju i vrijeđaju domaća literatura, zvuci gusala, miris tamjana, krstovi sa crkava, narodne nošnje i tome slično, zažmurite tog dana! Istrpite taj zulum počinjen nad vama kad već i mi istrpjesmo ono prije neki dan! Pokažite već jednom tu svoju navodnu veličinu, a nemojte samo o njoj pričati, jer nikoga time ne zavaravate!
A pošto vidim da podizanje spomenika žrtvama NATO bombardovanja, žrtvama kosovskog pogroma i svima ostalima, vama najviše smeta i htjeli biste nešto preko reda, onda prvo vi podignite spomenik Mikiju Mausu, jer je to svakako prioritet i veoma važno kako bi vas svijet shvatio ozbiljno, a i kako biste opravdali sredstva koja su u vas uložena!
www.iskra.co