- Preveo:
Slavko K. Šćepanović
Putujemo do stanice Usmanj, u Tambovsku guberniju. Ukrcavamo se u Moskvi, u poslednjem trenutku, u paklenoj atmosferi. Dreka i piska. Pitam: – Što se ovo događa?! Stariji muškarac grubo: – Ćutite! Ćutite! Očigledno do sada nijeste putovali! Starica uplašeno: – Spasi nas, Gospode! Strah kao pred gardistima Ivana Groznog. U vagonu grobna tišina. U jednom trenutku sve nas, bez obzira na to što imamo vozne karte, izbacuju napolje. Ispopstavlja se da je vagon potreban crvenoarmijcima. Praktično, u poslednjem trenutku: N., njegov prijatelj, tašta i ja, zahvaljujući službemom putovanju, uspijevamo da se, ponovo, uguramo u vagon.
Tužno počinjem da shvatam da putujemo u područje gdje je u toku rekvizicija. Maltene smo i sami u ulozi rekvizicionista. Pa taštin sin je crvenoarmijac u rekviziconom odredu. Oduzimaju sve i svašta, zaključno sa slaninom. Prijete svakakvim nesrećama, zaključno sa ubistvima i samoubistvima. Muškarci su do te mjere ozlojeđeni da potpaljuju vagone.
Tašta nas tješi: – Bog je milostiv. On će nas spasiti. Ja sam do sada tri puta putovala. Uvijek nas je Gospod spasavao. A to što su ljudi ozlojeđeni jasna je stvar... Ko bi se suprotstavljao sopstvenom dobru. Tačno je da momci načisto otimaju. Pa ja i svome Kolji govorim: „Poboj se, sine, Boga! Ti, istina, ne potičeš iz plemićke porodice, ali naša porodica je, ipak, imućna. Kako možete tako da se odnosite prema narodu? Dobro, tražili ste da budete vlast. Dobili ste vlast. Vladajte nazdravlje. Ali imajte dušu. Vaša zvijezda je srećna. Sudbina vam je naklonjena.
– Svako, gospođo, ima svoju sudbinu. Svoju zvijezdu vodilju. A da li ste vi, stvarno, gospođa? Pogledajte mene. Moja stvar je potpuno propala. Muža odavno nemam. Nestao je nekud bez traga. Ostavio me sa dvoje djece. Teško! Teško! Još ja razmišljam o udaji. Zato ja i govorim sinu da, kad otima, plati bar pola cijene. Neka i onome od koga uzimaš ne bude loše, a i tebi da bude dobro.
A tamo, na rekvizicionom području, mene, hvala Bogu, sretaju sa punim poštovanjem, kao da sam imperatorska udovica. Moj Kolja je u odičnim odnosima sa načelnikom. Oni su školski drugovi od četvrtog razreda osnovne škole. Dobri su drugovi. Nakon školovanja moj Kolja je odmah počeo da radi u kancelariji, a njegov drug je neko vrijeme skitao i bekrijao, ali se sa samog dna vinuo do samog vrha. Postao je načelnik i uzeo Kolju kod sebe. Donose mi oni, i jedan i drugi: šećer, slaninu, mlijeko, jaja. Živim, šo se kaže, kao bubreg u loju. Evo, četvrti put im idem u posjetu.
U toku noći je došlo do spora o Bogu. Vojnici su se izjasnili da vole Boga, ali ne podnose ikone. Zašto ljubiti drvene daske? „Ako voliš Boga, i ako hoćeš da mu se moliš, čini to potpuno samostalno”.
Vojnik pita oficira: – A vi, druže oficire, koje vjere se pridržavate? Iz mraka dopire odgovor: – Ja sam spiritist socijalističke partije.
Stanica Usmanj. Izlazimo iz voza. Čajdžinica, stolice polomljene. Puškomitroljeski šaržeri, revolveri, čvrste kožne orme. Gosti veseli. Domaćice uslužuju. Mi ulazimo bosi. Za taštu se našla nekakva obuća jedne od domaćica.
Domaćice su dvije zlurade, preplašene starice. Jedna od domaćica se obraća meni: – Vi,ste, vjerovatno taština poznanica? (Namiguje na sina). A taštin sin: čičikovsko lice, oštri svinjski prorezi između očiju. Koža ispod kose svijetloroze boje. Pomiješane boje holandskog sira i šunke. Prema majci veoma nježan u učtiv: – Mamice, vi ste... Ma vi ste mi sve! Mene, hvala Bogu, ne primjećuje. Predstavljajući me, tašta se zbunjeno ograđuje: – Ja se sa njenim rođacima još od ranije poznajem.
Ispostavlja se da je ona prije petnaest godina šila kostim za suprugu moga djeda: – Imala sam ja sopstvenu krojačku radnju... Zapošljavala sam četiri krojačice. Sve časno i pošteno. Bez muža sam rano ostala. Umro je.
Kad su se najeli i napili, dva naša saputnika su, sa ostalim putnicima, pošli u vagon da spavaju. Tašta i ja liježemo da spavamo tu. Ona na nekakvom domaćičinom dušeku i jastuku, a ja na golim podnim daskama.
Budi me jaka galama. Skačem u potpunom mraku. Sve jači topot koraka, glasni smijeh, psovanje. Iz mraka dopire zvonki glas: – Ne uznemiravajte se, mamice, to rekvizicioni odred dolazi da vrši pretres! Krešu šibice. Vriska, plač, zveckanje zlatnog nakita, neuredne ženske frizure, bajoneti, pocijepani madraci i jastuci. I ikone pažljivo pregledaju. Možda se i iza njih nešto krije. I Bogovi vole zlato.
Jedna starica se glasno pita: – Pa što oni kod nas traže? Nemamo mi ništa.
Strogi glas iz mraka: – Ćuti, stara vještice! Poigravaju ostaci nedogorjelih svijeća. Na zidovima ogromne sjenke crvenoarmijaca.
(Nastaviće se)