- PIŠE:
DR NOVO VUJOŠEVIĆ
Gezeman diže u nebesa Njegoša kao poetu, ali ukazuje i na neke druge osobine. U ostalom, evo šta kaže Gezeman o Njegošu: „U sjenci i pod okrivljem svoga strica, čiji je ugled delovao i posle njegove smrti, stupio je, gotovo još dečak, na vladičanski presto Petar II (1930–1851).
On je prvi razjurio svetovne suparničke kuće Radonjića i preduzeo prve korake za uspostavljanje, ne samo moralnog nego i stvarnog (svjetovnog) državnog autoriteta. Od perjanika, svoje telesne garde, stvorio je ne samo energičnu grupu čuvara reda, nego istovremeno i osnovu državnih službenika i neku vrstu novog službenog plemstva. Sa Njegošem počinje tragedija plemena, sumrak njihovih ideala.
Zaista čudna slika iskrsava pred naše oči. Ovaj mladi, visoki, vitki vladika, izvanredne muške lepote, u raskošnoj narodnoj nošnji starih serdara, sa srebrnim kuburama o pojasu i sjajem pesničkog genija na visokom turovnom čelu, ovaj genijalni samouk koji je znao crkvenoslovenski, ruski, francuski, talijanski i njemački, koji se inspiriše Danteom, Iltonom, Geteom, Lamantirom, koji istovremeno zna narodne pesme kao najdarovitiji prestavnik njegovoga plemena, ovaj tvorac divnih spevova, krcatih dubokih mislima (razmišljanjima) ovaj filozof tragičnog heroizma, ovaj vladika i vladar jedne herojske zemlje, gde su vernost i data reč stajale čvrsto kao Ostroške grede“ (isto,str. 57–58).
Nakon ovog nebeskog uzdizanja, slijedi sledeće: „Ovde, u ovoj zemlji, uvlačili su se strava i užas i u najbedniju krovinjaru gde se pojave perjanici, koji, kao što narod priča, čoveku kome sprema smrt šalje kao zalogu evanđelje na koje u znak sigurnost i zakletve stavlja svoju ruku, te tako namami žrtvu, nekoliko dana prijateljski gosti, a pri povratku naredi da se usput ubiju.
Ideja kojoj ovaj čovek služi jeste ideja stvaranja države, a ta država ima da služi stvaranju nacionalnog oslobođenja cijelog srpstva, čak i jugoslovenstva, ali srestva i državni rezon koje on i državni sledbenici praktikuju ne razlikuju se mnogo od metoda koji su primenjivali paše i veziri od kojih se i uče u vladalačkoj veštini, kao što je to i činio u isto vreme i knez Miloš Obrenović u Srbiji“ (isto, str. 57–58).(Nastaviće se)
Kralj Nikola
Gezeman naglašava da je kralj Nikola u kratkim pričama (anegdotama) loše prošao. Naime, često izvitoperena čak i nepravedna sjenka pada na njegovu ličnost. Tako je lik poslednjeg gospodara Crne Gore ispao tamniji, nego što je on, u stvari, zaslužio. „Siroti gospodar igra u ovim pričama ponekad ulogu kakvog kmeta, oficira, čak i Turčina. Ova svedočanstva (ocene), svakako, treba ublažiti jer i u ovim pričama knez Nikola ne stoji tako loše“ (isto, str. 90).
Ipak treba naglasiti da Gezeman tvrdi da naslednici Petra I , dakle i knez Nikola, mjereni prema kodeksu crnogorskog čojstva i junaštva, nisu bili idealne ličnosti, a naročito ako se uporede sa ličnostima kakvi su bili Marko Miljanov i Vojvoda Miljan Vukov.
Knez Danilo
Gezeman kneza Danila slika tamnim bojama. Knez Danilo je kod patrijarhalaca zapamćen po zlu, po pritvorstvu, bolesnom nepovjerenju, po osveti iz potaje, po zavidljivosti i svemu onome što ne spada u moralno shvatanje patrijahalnog društva. „Danilovi ljudi a i sam Danilo su obečastili kćeri Bjelopavlića odnosno Kadića i prognali ih iz Crne Gore. Zbog toga je i Danilo nastradao od kugle jednog Kadića. Knez Nikola je zamenio njihove plemenske poglavice iz drugih plemena, opet jedna kazna da se pleme ponizi“ (isto, str. 59).