PIŠE: DR BRANKO BABIĆ
Na ovom mjestu biće govora o genezi crnogorskih vojničkih barjaka, o barjacima i barjaktarskim grbovima, a jednim dijelom i o položaju i funkciji crnogorskih barjaktara, dok se o svemu ovome opširnije može pročitati u mojoj knjizi „Crnogorsko barjaktarstvo”, koju sam izdao 2010. godine. Prije toga mislim da neće biti neskromno da kratko iznesem svoju biografiju sa bibliografijom:
Rođen sam 6.7.1928. godine u Spužu, Opština danilovgradska od oca Marka i majke Marije. U Spužu sam završio četvorogodišnju osnovnu školu. Nižu gimnaziju završio sam u Danilovgradu, a višu u Podgorici 1947. godine. Diplomirao sam 1949. godine na Višoj pedagoškoj školi na Cetinju (odsjek istorija i geografija), a 1957. godine diplomirao sam na Filosofskom fakultetu u Beogradu (istorija). Doktorirao sam istorijske nauke 1977. godine na Filosofskom fakultetu u Sarajevu.
Prvo postavljenje za nastavnika istorije i geografije 1949. godine dobio sam u Učiteljskoj školi u Nikšiću, a istovremeno od 1950–1952. godine predavao sam ove predmete u Osnovnoj školi u Nikšiću. Bio sam 1953. i 1954. godine nastavnik istorije u Ekonomskom tehnikumu (Srednja ekonomska škola) u Titogradu, a 1955. godine u Industrijskoj školi u Titogradu. 1956. godine bio sam direktor Industrijske škole u Varešu (Bosna). U Osmogodišnjoj školi u Budvi radio sam od 1957–1961. godine. Godine 1962. radio sam u Zavodu za unapređenje školstva u svojstvu savjetnika.
Od 1963–1973. godine vodio sam nastavu nacionalne istorije, odnosno istorije naroda Jugoslavije na Višoj pedagoškoj školi na Cetinju i Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Od 1973–1976. godine bio sam direktor Srednje medicinske škole na Cetinju i odjeljenja te škole u Podgorici. U Izvršnom odboru na Cetinju radio sam od 1977–1982. godine. Posebno sam se angažovao na pripremanju osnivanja Kulturološkog fakulteta na Cetinju. Od 1982–1991. godine radio sam kao vanredni i redovni univerzitetski profesor (od 1987. godine), predajući nacionalnu istoriju na Kulturološkom fakultetu na Cetinju, a od 1984–1986. godine bio sam dekan tog fakulteta. Penzionisao sam se 4. januara 1991. godine.
Honorarno sam više godina predavao istoriju u Medicinskoj školi. Kratko vrijeme izvodio sam nastavu istorije u klasičnom odjeljenju Gimnazije u Podgorici, kao i u nekoliko odjeljenja Gimnazije na Cetinju.
Učesnik sam NOR-a i aktivista u društveno-političkom i kulturnom životu. Biran sam za člana Savjeta za prosvjetu NRCG, člana uprave Društva istoričara, zatim za predsjednika Savjeta Pedagoške akademije, člana filmskog savjeta „Lovćen-filma”, predsjednika Izdavačkog savjeta IŠRO „Obod” i nekih drugih organizacija i tijela, kao i predsjednika radne grupe pri Komitetu za odnose sa inostranstvom (za položaj nacionalnih manjina – Srba i Crnogoraca u Albaniji), člana Komisije SFRJ za dodjelu nagrade AVNOJ-a i predsjednika Radne grupe za otvaranje Kulturološkog fakulteta na Cetinju i slično.
Preko 60 godina bavio sam se sakupljanjem starina i imao bogatu kolekciju.
U svom radnom vijeku dobijao sam zapažena priznanja za uspjehe u nastavnom, kao i u društvenom radu. Kao nastavnik dobijao sam ocjene naročito se ističe, kao i dva vanredna platna razreda i time se u materijalnim prihodima izjednačio sa profesorima. Odlikovan sam i ordenom rada. Kao profesor, direktor i dekan za izvanredne rezultate u obrazovanju i vaspitanju dobio sam najveće republičko priznanje u prosvjeti – nagradu „Oktoih”.
Nastojao sam da u vaspitno-obrazovnoj djelatnosti radim sa voljom, savjesno i stručno, sa srcem i dušom. Funkcionisao sam sa zadovoljstvom, ozbiljnošću i uspješno. Učenici i studenti su poštovali profesora i njegov rad i sa voljom i savjesno postizali solidan uspjeh, na moje veliko zadovoljstvo i poštovanje prema njima. Prijatna su mi sjećanja i uspomene na njih i oni će biti u mom srcu do kraja života.
Uporedo sa vaspitno-obrazovnim, bavio sam se i naučno-istraživačkim radom. Napisao sam i objavio više desetina studija, članaka i priloga, pretežno na osnovu neobjavljene arhivske građe. Predmet mog proučavanja su neke teme iz diplomatske, političke, vojne i kulturne istorije Crne Gore poslednjih decenija XIX i početka XX vijeka. Evo nekih radova: „Odred Crnogoraca u međunarodnoj službi na Kritu (1897–1899.)”– IZ, 1965; „Kandidatura vojvode Boža Petrovića za guvernera Krita 1897”– IZ, 1966; „Demoliranje nikšićke Akcionarske štamparije i prestanak izlaženja Narodne misli, 1907” – Godišnjak Pedagoške akademije u Nikšiću, 1969; „Štrajk i demonstracije cetinjskih srednjoškolaca1912–1913” – Godišnjak PA 1972; „Otvaranje gimnazija u Crnoj Gori 1913/1914” – Godišnjak PA, 1973; „Migracije stanovništva novooslobođenih krajeva Crne Gore 1912–1915” – Jugoslovenski istorijski časopis, 1973; „Prilog proučavanju položaja hercegovačkih izbjeglica 1875–1878” – CANU, 1978; „Novac u Crnoj Gori do I svjetskog rata” – Glasnik Cetinjskih muzeja XV, 1987. i drugo. Posebno ističem rad „Crnogorska vojska” od 150 stranica teksta, objavljen kao feljton u „Pobjedi” u septembru i početkom oktobra 1979. I uopšte, najveći broj mojih radova odnosi se na temu crnogorske vojske. Obrađeno je (na osnovu arhivskih fondova DACG) više tema o naoružavanju crnogorske vojske (pet članaka: tri sistema pušaka, sablje i revolveri i topništvo), zatim o štrajku radnika Vojno-oružne radionice, „Buntu” pitomaca Pješadijske podoficirske škole u Podgorici, osnivanju vojnog saniteta u Crnoj Gori i drugo.
Napisao sam jedan udžbenik i pet monografija objavljenih ovim redom: Politika Crne Gore u novooslobođenim krajevima 1912–1914. godine (moja doktorska disertacija) – „Obod”, „Pobjeda” – Cetinje 1984; Grbovi i zastave u Crnoj Gori (grbovni simboli – dvoglavi orao u Crnoj Gori do 1916. godine) – IVPE, Cetinje 2005; Kritski odred – The Crete unit (mirovna misija Crnogoraca na Kritu 1897–1899) – CID, Podgorica, 2006; Spuž i njegova okolina (od praistorije do 1879. godinem – dug zavičaju), IVPE, Cetinje, 2007. Knjigu „Crnogorsko barjaktarstvo” (najeminentniji predstavnici slobodarskog duha Crne Gore), IVPE, Cetinje, koja je predmet ovog feljtona, objavio sam 2010. godine.
(NASTAviĆE SE)