Piše: Magda Peternek
Kad mi god neko kaže da sam nešto uradila perfektno, prije nego što zahvalim uljudno zamolim da se ubuduće nađe neka lakša i labavija riječ. Ne ulazim ni u kakvu trku ni sa sobom, ni sa svojim namjerama i ciljevima težeći perfekcionizmu. Naprotiv!
Više volim da gledam ‘’kroz prozor’’ nego u njega. One fleke koje za perfekcioniste uvijek ostaju neočišćene ostavljam njima, neka ih glancaju do mile volje. Ne sumnjam u njihove dobre namjere, ali će ih nove i muke i fleke konstantno proganjati.
Kad neko smatra da sve što radi mora da radi najbolje što može, tada je perfekcionista. Iako izraz perfekcionizam mnogima zvuči pozitivno, u pitanju je poremećaj- jedna vrsta prisile. Osoba osjeća unutrašnju prisilu da uvijek mora da radi najbolje što može tako da ne prestaje s radom, sve dok ne postigne savršen rezultat. Uzalud je Salvador Dali govorio: ‘’Nema razloga da se plašite savršenstva, ionako ga nikada nećete dostići.’’
Perfekcionista stalno čuje unutrašnji glas koji mu kaže: ‘’Nije dovoljno dobro, uradi to kako treba’’ . A to znači, uradi savršeno. ‘’Skoro savršeno’’ doživljava kao neuspjeh. Nema neosvojivih tvrđava, postoje samo loši osvajači, njihov je moto. Ovdje je riječ o dvostrukoj zabludi. Prvo - ništa i niko nije savršen, i drugo –ništa i ne treba da bude savršeno. Mnogi tvrde da postoji zdrav i bolestan perfekcionista. Ja tvrdim da zdrav i bolestan jedino mogu biti čovjek, životinja i biljka. Perfekcionizam je u korijenu, u svojoj suštini bolesna stvarka. I nema dileme da ne može biti zdrav.
Ako postavljate dostižne ciljeve, uvažavate kritiku i učite na greškama, prihvatate sebe onakvima kakvi jeste, osjećate zadovoljstvo nakon obavljenog posla, imate fleksibilan odnos i stav prema zadacima, izvršavate ih na vrijeme, onda se može reći da su vaša logika i težnja ka uspjehu zdrave. Vi nikako niste zdravi perfekcionista, već su vaša namjera i upornost postavljene na zdravim osnovama.
S druge strane, perfekcionista se fokusira samo na rezultat svojih napora. On nema sposobnost da uživa u onome što u stvari jeste najljepše, a to je sam proces na putu do uspjeha. Paradoks koji ga u tome sprečava jeste taj da, uprkos toj težnji za savršenstvom, postoji istovremeno i ogroman strah od neuspjeha, jer kad se dođe do uspjeha treba ga i zadržati. Nema tog čovjeka koji može da funkcioniše na tako visokom nivou sve vrijeme. Još nisam srela nekoga ko je uspio, a da nije pravio greške. Perfekcionista bi sigurno, ako bi ikad i priznao greške, tvrdio da su mu čak i one perfektne. Njihova najveća muka jeste što je osjećaj zadovoljstva samo privremen. Kruta, zadata šema po kojoj on, ali i druge osobe moraju da funkcionišu, iscrpljuje i razdražuje i njega, ali i okolinu. Perfekcionizam je poremećaj zasnovan na pogrešnim uvjerenjima, jer u osnovi svakog perfekcioniste jesu nerealna očekivanja. Pritom se perfekcija doživljava kao realni cilj, a to je naravno nemoguća misija. Tako se stvara začarani krug, a u njemu snažni pritisak koji nikad ne popušta, a temelji se na vjerovanju da se ’’sreća ne događa, već se mora zaslužiti’’. Slažem se da se štošta u životu mora zaslužiti, ali ne i sreća. Ona je stvar srca i sposobnosti da je prepoznamo. Perfekcionista ne može biti srećan, jer preživljava konstantan stres pred svaki zadatak, u svakoj aktivnosti vidi izazov i potrebu za dokazivanjem, pa mu je nemoguće da se opusti i uživa u svakodnevnim aktivnostima. Konstantna anksioznost koja ga prati vremenom dovodi do razvoja nekih patoloških simptoma. Sitničavost, opsjednutost detaljima, strah od neuspjeha i velika očekivanja dovode do toga da ljudi oko perfekcioniste postaju nezadovoljni, zbog čega dolazi do čestih konflikata. Biti sa perfekcionistom u ljubavnom odnosu vjerovatno je prava noćna mora. Kažem, vjerovatno, jer nisam srećom imala tako ’’savršenog’’ partnera kraj sebe. U prijateljstvu mogu da budu potpora, ali to uvijek pređe u napornu i dosadnu ulogu savjetodavca. Naravno da u takvim slučajevima, uljudno, skoro do perfekcionizma zahvalim na prijateljstvu i uhvatim šturu.
Ono što je kod perfekcionista zaista zabrinjavajuće jeste to što je i najmanja greška dovoljan razlog da se osoba osjeti promašenom kao čovjek.
Zato, ne postavljajte sebi nemoguće ciljeve. Budite svjesni svojih mogućnosti. Radite i stvarajte u skladu s njima. Uživajte u procesu svog rada isti žarom, kao i u njegovim plodovima. Pobjeđujte, ali budite spremni i na poraze. Oni su neophodni za nove uspjehe. Ne težite perfekciji, nećete nikada tamo stići. Ja vam garantujem. I ja i moj bič. Jer, perfekcionizam je kič.
(Autor je pjesnik)