Reditelj, pjesnik, pisac i kompozitor hadži Aleksandar Đurović, predano i vrijedno radi i u ovim, vanrednim uslovima koje je nametnula pandemija virusa korona. Razgovaramo o njegovom književnom stvaranju, o poeziji, o praznovanju Vaskrsa u njegovoj porodici...
– Prosto mi je nevjerovatno kako je brzo prošlo to vrijeme od objavljivanja prve zbirke urbane poezije „Ulica želja” do, evo već šeste knjige „Kako se na srpskom kaže sreća” koja bi trebalo da izađe na jesen. Nijesam se u svom radu ograničavao samo na žanr poezije, pošto pišem i kratke priče i scenarije, koji su do sada objavljeni u zbirkama „Svi usamljeni ljudi” i „Zamisli jednog jutra ustaneš, kad` ono ništa”, ali svakako je za sada u mojoj bibliografiji više knjiga poezije. Planiram da se, nakon objavljivanja ove nove, vratim kratkim pričama, kaže Đurović za „Dan”.
• Prethodne dvije pjesničke knjige, koje čine jedinstvenu poetsku trilogiju, naišle su na veliko zanimanje čitalačke publike. Ponovljeno je nekoliko izdanja što je malo neobično za poeziju. Šta Vi mislite o tome?
– Najzapaženije su do sada zbirke ljubavne poezije „Kako se na srpskom kaže ljubav” i „Kako se na srpskom kaže tuga” iz trilogije koju će zaokružiti knjiga o sreći. To su kratke pjesme i misli, nalik haiku poeziji, a svaka od pjesama nosi naslov koji mi je asocijacija na ljubav, tugu i sreću. Smatram da je čitaoce prvo privukla minimalistička forma knjige, a naravno i sadržina. Bio sam iznenađen reakcijama publike i višestrukim izdanjima obje knjige, jer nijesam mogao očekivati da će se veoma dopasti ljudima. Pišem najviše za sebe, nešto što bih volio da negdje pročitam. Pišem bez kalkulacije šta bi se to moglo dopasti ljudima i bez planiranja. Pišem iz srca, iz iskustva i to je prepoznato. Čitaocima uvijek poželim da pronađu svoju riječ za ljubav, tugu ili sreću.
• Filmska režija je Vaša osnovna preokupacija, Vaša profesija kojoj ste predani. Kako ste, pak, odabrali poeziju kao način iskaza?
– Poezija mi se dogodila spontano. Od kada sam prvi put u lokalnom časopisu mjesne zajednice objavio svoju antiratnu pjesmu, koja je pobijedila na takmičenju osnovaca u našoj opštini tokom NATO bombardovanja 1999. godine, preko hip-hop kulture i rep poezije koju pišem još od srednje škole, sve do ovih kratkih pjesama, pratio sam neki unutarnji glas. Nijesam brinuo o formi ni svrsi tih pjesama. One su bile moj glas i bunt i pomogle su mi da prođem kroz adolescenciju i pubertet i prebolim prve mladalačke ljubavne jade, a i one kasnije. I danas je poezija koju pišem vrsta ogledala i potreba da se i na taj način iskažem, jer se pisanjem ne bavim profesionalno, ne živim od toga, već pišem za svoju dušu. Vjerovatno je zato moj rad blizak i mlađoj i starijoj publici, jer se bavi opštečovječnom emocijom i temama koje se tiču svakog pojedinca, bez obazira na pol, godine, sociološke, intelektualne i kulturološke pozadine.
• Popularnost Vaših knjiga, prije svega kod mladih, otkriva jedan fenomen, budući da je poezija poslednjih decenija pomalo skrajnuta?
– Veoma me raduje što su knjige zaživjele kod mlađih čitalaca, jer vjerujem da će oni kojima su se dopale biti gledaoci mojih filmova. Nije me iznenadilo što su baš zbirke o ljubavi i tugi našle svoje mjesto na policama tinejdžera, jer je forma tih pjesama kratka, poput SMS poruka i nečeg što je generaciji društvenih mreža i „milenijalcima” veoma blisko. Drago mi je kada vidim da citiraju stihove na Instagramu i Fejsbuku. Smatram da je dobro da se mladima na taj način, kroz nove medije približi poezija, koja je do prije jednog vijeka bila neuporedivo popularniji žanr. Prije samo četiri, pet decenija poezija se mnogo više cijenila i mladi su je tada učili napamet. Citirali su stihove u izjavama ljubavi. Odlazili su na poetske večeri. Volio bih da se to vrati. Ako je, zaista tačno da djeca danas mnogo manje čitaju, onda mi je drago ako moje knjige doprinose da se to stanje popravi. Mada, mladi ljudi koji dolaze na sajmove knjiga i kupuju moje knjige, vraćaju mi nadu.
• Kako proslavljate Vaskrs?
– Ovaj Vaskrs se naizgled razlikuje od drugih. Na žalost, neće se proslaviti u crkvama, ali smatram da za vjernike praznik ne znači samo ispoštovati formu, iako je ona veoma važna zbog obreda i samog čina zajedništva i pričesti. Za one koji poste i koji će postiti i nakon praznika, to će se prevazići. Vaskrs će proslaviti u krugu porodice, u svom domu i uz molitvu u srcu. Mnogi ljudi, i kada nije vanredno stanje ili pandemija nijesu u mogućnosti da iz različitih, najčešće zdravstvenih razloga ili odsutnosti budu na Svetoj liturgiji, ali svakako, to naš najveći praznik ne čini manjim, niti manje svečanim. Kao i svake godine, ja ću ga proslaviti sa roditeljima. Otac će kuvati jaja, a majka ih farbati u crvenu boju.
• Posjetili ste Svetu zemlju više puta. Kakve utiske nosite sa tih hodočašća?
– Kao i svake godine, još od 2013, sjetim se svog trećeg hodočašća u Svetu zemlju, kao i Jerusalima u danima Strasne sedmice i Vaskrsa. To je svakako najljepši i možda najsvečaniji doživljaj ovog praznika. Biti u Crkvi Hristovog stradanja na Golgoti, među hiljadama vjernika, bdjeti cijelu noć i dočekati Blagodatni oganj je nešto što želim svakom pravoslavcu i hrišćaninu da doživi za života. Nadam se da će mi Bog dati da još nekada posjetim Jerusalim i Vitlejem sa svojom porodicom i da nekada svoju djecu tamo odvedem. Hodočašće je zaista čast, kako mu i sâmo ime kaže. Nositi titulu hadži ispred svog imena je blagoslov, ali i obaveza. Prije svega jer se njome javno deklarišete i na sebe privlačite gnjev onih sila koje su protiv Gospoda, a onda i zato što to zvanje podrazumijeva i opominje da se morate i privatno i javno ponašati u skladu sa moralnim i etičkim vrijednostima koje naša vjera propovijeda.
• Kako bi glasila Vaša vaskršnja poruka čitaocima „Dana”?
– Svim ljudima, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost želim da u svojim srcima, dušama i mislima nađu mir, ljubav, blagost, spokoj, razum i slogu i da budu zdravi, kako fizički, tako i mentalno. Smatram da se u ovim vremenima – ne samo ekonomskih i zdravstvenih, već i moralnih i duhovnih kriza – najbolje pokazuje šta su vrijednosti za koje se treba boriti, šta znači porodica i koliko zapravo jesmo, ili nijesmo bliski sa ljudima oko sebe. Bolesnima želim brzo ozdravljenje, upokojenima da počivaju u miru, a zdravima da se zapitaju kako će nastaviti dalje sa svojim životima i šta smo iz ovoga naučili - kolektivno i pojedinačno. Ostanite kod kuće.
Mila MILOSAVLjEVIĆ
Iz biografije...
Diplomirao režiju na Akademiji umetnosti u Beogradu, gdje je radio kao asistent 2011-2016. godine. Autor je 13 međunarodno nagrađivanih kratkih igranih i dokumentarnih filmova; dugometražnog dokumentarnog filma „Vi idite, ja neću!”, dva dokumentarno-igrana TV filma: „Gora Preobraženja – Priča o Svetom Savi” i „Samo nas ljubav može spasiti”. „Ljubav dolazi kasnije” je njegov debitantski igrani film. Izdao je pet knjiga. Autor je zvučne knjige „Petkana” po istoimenom romanu njegove majke Ljiljane Habjanović Đurović, po kome trenutno snima dugometražni igrani film „Sveta Petka – Krst u pustinji”.