-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Neobuzdanog temperamenta, najsposobniji i najinteligentniji među ministrima kneza Mihaila, Đorđe Protić je političku karijeru započeo pod knezom Milošem, da bi je poslije sukoba s njim, nastavio u redovima „ustavovaca”, kao jedan od najogorčenijih protivnika starog kneza. Po dolasku kneza Mihaila na srpski presto, on se razišao od svojih dojučerašnjih drugova i domogao najviših državnih funkcija; gradio je karijeru pod mladim knezom počinjući od položaja ministra unutrašnjih djela. Zavist i sučeljeni interesi izazivali su sukobe između Protića i ustavobranitelja, doskorašnjih saradnika, koji su se tokom vremena sve više zaoštravali. Pored toga, napisi u „Novinama” protiv Protića bili su bremeniti i ličnim sukobom. Poznata je netrpeljivost koja je postojala između Protića i Stojana Simića, ustavobraniteljskog prvaka i kasnijeg predsjednika Savjeta. Simiću pobratimstvo sa Protićem nije predstavljalo prepreku da mu u svakoj prilici vrši razna podmetanja, koja ovaj, naravno, nije ostavljao bez dostojnog odgovora. Pavlović, kao blizak Simićev prijatelj, s kojim je bio u stalnoj prepisci, sigurno da je znao šta se događalo između ove dvojice, tako da je mogao bez trunke obzira da ospe „paljbu” na Protića. Takođe, vrlo vjerovatno da je neke od ovih tekstova pisao sam Simić, što je, kako ćemo pokazati, bila praksa tokom njegove višegodišnje saradnje sa Pavlovićem. Kada je, aprila 1840. godine, započela buna protiv kneževih savjetnika, Protić je odmah optužen kao jedan od vinovnika, jer, kako se tvrdilo, „ovu bunu, pak, ni Gospodar Jefrem ni Kneginja Ljubica ne bi mogli bez Protića proizvesti, ne samo što je on kao ministar vnutreni dela sva sredstva isposobe u rukama imao k poslu tom, nego i što je od nji sviju ponajveštiji”. Putem „Novina”, brojne i ozbiljne primjedbe upućene su Protiću zbog njegovog karijerizma. Najbolji primjer ovakvog pisanja objavljen je u „Novinama” februara 1842. godine. Tu se, u raspravi o štetnosti uplitanja Porte i Rusije u razrješenje sukoba između kneza i ustavobranitelja po unutrašnju samostalnost i očuvanje kneževskog dostojanstva, daje i sledeći osvrt: „Pade mi na pamet, kako je G. Protić, koji se sada čini (kao što je pravo i lepo) da najviše brani samostalnost vnutrenoga pravlenija i važnost knjažeskog dostoinstva, kad je 1836. g. u Beogradu za nešto od komisije suda narodnoga nepravedno okrivljen jedva uteći mogao iz Serbije u Carigrad, i preda tužbu Porti i misiji Ruskoj protiv nepravde, koja mu se u Serbiji onda učinila, onda ni sam Protić, kad se je njega ticalo, ni drugi ko, nisu ovako, kao sada umstvovali, da se sa ovim podriva i narušava samostalnost vnutrenjega pravlenija, i važnost knjažeskog dostoinstva u Serbiji, nego su svi jošt želili da G. Protić uspe tužbom svojom [...] – sad pak u istovetnom slučaju kakva vika, i oporočavanje protiv Ustavobranitelja, predstavlja na svetu?” Protić je sumnjičen i da raznim mahinacijama oštećuje državnu blagajnu, koristeći je za lično bogaćenje. Takođe, prebacivano mu je da svoj državnički položaj posmatra kao leno i, privatizujući ga do krajnjih granica, samovoljno zapošljava članove svoje porodice ne konsultujući Savjet. To je, prema pisanju „Novina”, bio i osnovni razlog Protićevog protivljenja kneževom pomirenju sa prognanim činovnicima, na čemu je, u jednom momentu, insistirao i Jevrem Obrenović.
Zbog svojih bliskih odnosa s ruskim konzulom, Protić nije bio ni po volji Porte, koja se svesrdno zalagala za njegovo uklanjanje, u isto vrijeme smatrajući da njegovo mjesto, kao i ostala ministarstva, moraju zauzeti Vučić, Petronijević i njihove pristalice. Iz sasvim jasnih razloga protiv njega je bio knez Miloš, koji ga je u pismima sinu optuživao da je neiskren i nelojalan, pa da, čak, iza leđa kneza Mihaila intrigira sa Musa-efendijom, sultanovim emisarom. U više navrata se protiv Protića, doduše i protiv ostalih članova vlade, izjašnjavao i Jevrem Obrenović, ali je, po tvrđenju „Novina”, to činio da bi na njihova mjesta doveo svoje srodnike, zeta i šuraka. Česte sukobe sa Protićem imala je i kneginja Ljubica.
Nijesu bili rijetki ni napadi na Jevrema Obrenovića, koji je, slično Protiću, smatran za „otpadnika” od ustavobranitelja. On i brat Jovan optuživani su da, vođeni ličnim interesima guraju Srbiju ka ivici ponora. U isto vrijeme, Jevrem i njegova „partija” smatrani su za organizatore bune protiv kneževih savjetnika.
Kritikovan je i rad ministarstava i njihove brojne slabosti i zloupotrebe. Po pravilu, one su karikirane i uvećavane. Načinom prikazivanja one su dobijale daleko ozbiljniji i dramatičniji vid nego što su u stvarnosti imale. „Novine” su pisale o novcu koji je vlada planirala da utroši za podmićivanje činovnika na Porti, i pominjale sumu od 50.000 dukata. Time su ukazivale na njeno nedomaćinsko poslovanje. Pretjerivanje i stranačka obojenost ove kritike može se jasno uočiti posmatranjem stava koji je uredništvo „Novina” zauzimalo prema brojnim zloupotrebama ustavobranitelja, kojih je bilo i prije, a naročito ih je bilo mnogo poslije njihovog dolaska na vlast u Srbiji.
(NASTAVIĆE SE)